Uvodno biblijsko čitanje: “A rođenje Isusa Krista bijaše ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego smišljaše kako da je potajice otpusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: #!Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga#!” (Mt 1,18-20).

1. Predstavivši Mariju kao “djevicu”, Lukino Evanđelje dodaje da bijaše “djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova” (Lk 1,27). Na prvi pogled ti izvještaji kao da su oprečni.
Treba zapaziti da grčka riječ koja se upotrebljava u tom odlomku ne pokazuje položaj žene koja je sklopila brak i stoga živi u bračnom staležu, nego stanje zaručništva. Za razliku od modernih uljudbi, međutim, u židovskom drevnom običaju ustanova zaručništva uključivala je ugovor i imala obično konačnu vrijednost. Uvodila je, zapravo, zaručnike u bračni stalež, premda se brak potpuno dovršio kad je mladića uveo djevojku u svoju kuću.
U času Navještenja, Marija je bila, prema tome, u položaju obećane zaručnice. Tu se može postaviti pitanje zašto je uopće prihvatila zaručništvo, od trenutka kad je naumila ostati zauvijek djevicom. Luka je svjestan te poteškoće, ali se ograničuje zabilježiti okolnost bez donošenja tumačenja. Činjenica da evanđelist, premda navodeći naum Marijina djevičanstva, istodobno je prikazuje i kao Josipovu zaručnicu, postaje znak povijesne vjerodostojnosti obiju novosti.

2. Može se pretpostaviti da je između Josipa i Marije u trenutku zaručništva bio sporazum o naumu djevičanskog života. Uostalom, Duh Sveti, koji je Mariju nadahnuo izborom djevičanstva glede otajstva Utjelovljenja, i htio da se ono dogodi u obitelji sposobnoj za rast Djeteta, mogao je i u Josipu probuditi ideal djevičanstva. Anđeo Gospodnji, pojavivši mu se u snu, reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1,20). Tako je on primio potvrdu da je pozvan živjeti brak na sasvim izuzetan naein. Po djevieanskom zajedništvu s preodabranom ženom da bi se rodio Isus, Bog poziva na suradnju u ostvarenju svog spasiteljskog nauma.
Oblik braka prema kojemu Duha Sveti upućuje Mariju i Josipa shvatljiv je samo u povezanosti sa spasiteljskim naumom i u okviru visoke duhovnosti. Pravo ostvarenje otajstva Utjelovljenja zahtijevalo je djevičansko rođenje da se istakne božansko sinovstvo i, istodobno, obitelj koja može zajamčiti normalni razvoj djetetove osobnosti.
Upravo obzirom na njihov doprinos otajstvu Utjelovljenja Riječi, Josip i Marija primili su milost živjeti zajedno karizmu djevičanstva i dar braka. Zajednica djevičanske ljubavi Marije i Josipa, premda čineći sasvim izuzetni slučaj, povezan uz konkretno ostvarenje otajstva Utjelovljenja, bila je ipak pravi brak (usp. apost. pobud. Redemptoris custos,7).
Poteškoća približavanja uzvišenom otajstvu njihove bračne zajednice navela je neke, još u II. st. da pripišu Josipu poodmaklu dob i da ga smatraju više čuvarom negoli Marijinim mužem. Slučaj, međutim, pretpostavlja, da on nije tada bio u poodmakloj dobi, nego da ga je njegovo unutarnje savršenstvo, plod milosti, navelo da djevičanskom ljubavlju živi bračni odnos s Marijom.

3. Josipova suradnja u otajstvu Utjelovljenja obuhvaća i vršenje očinske ljubavi prema Isusu. Tu mu je zadaću priznao anđeo koji ga, javivši mu se u snu, poziva da dade ime Djetetu: “Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21).
Premda isključeno od tjelesnog rađanja, Josipovo očinstvo bijaše pravo očinstvo, ne prividno. Praveći razliku između oca i roditelja, drevna monografija o Marijinu djevičanstvu – de Margarita (IV. st.) – ističe da “obveze koje su preuzeli Djevica i Josip kao bračni drugovi potvrđuju da se on može nazivati tim imenom (ocem); otac koji ipak nije rodio.” Josip je stoga prema Isusu vršio ulogu oca, raspolažući vlašću kojoj se Otkupitelj slobodno “podložio” (Lk 2,51), pridonijevši njegovu odgoju, i prenijevši na njega stolarski zanat. Kršćani su uvijek u Josipu prepoznavali onoga koji je živio u bliskom zajedništvu s Marijom i Isusom, zaključivši da je i na samrti uživao njihovu utješnu i nježnu prisutnost. Od te stalne kršćanske baštine razvila se u mnogim mjestima posebna pobožnost Svetoj obitelji i u njoj svetom Josipu, Otkupiteljevu čuvaru. Papa Leon XIII. je, kako je poznato, njegovoj zaštiti povjerio cijelu Crkvu.