Ancona, 26. 1. 1999. (IKA) – Nije više doba za velike društvene pothvate i izgradnju katedrala u pustinji. Došlo je doba za male korake, ponizni rad na odgoju ljudi na dijalog. Tako o budućnosti misija i njihovu mogućem razvoju razmišlja talijanski misionar iz anconske biskupije o. Luciano Benedetti.
O. Luciano više od mjesec dana bio je otet na Filipinima, kao talac je “preživio” od 8. rujna do 16. studenoga protekle godine. Smrtno se uplašio kada su muslimanski pobunjenici u njega uperili automatske puške, i u tom je trenutku pomislio kako je došao kraj njegovu 20-godišnjem misionarskom radu. No, umjesto smrti uslijedili su dugi marševi bosih nogu, zatočeništvo pod uskim šatorima navoštene kože, ali i divljenje nad načinom na koji su njegovi otmičari molili. Na kraju, ipak, najveća je radost bila radost oslobođenja. Još uvijek “kao danas” proživljava sve prizore svoga zatočeništva.
“Prečesto pravimo dugoročne planove. Želimo postići visoke ciljeve, no jedino što je važno za onoga tko naviješta Krista je način na koji to čini”, rekao je o. Luciano. Zato je i budućnost misija upravo u svjedočenju, u jasnom razlikovanju među religijama, u “zatvaranju vrata masovnim obraćenjima”. A svjedočenje mora sličiti hodu čovjeka koji ide po žici, mora uvijek težiti za novim načinom izričaja, svaki dan mora biti novo, ali nikad radikalno, “jer svaki dan moramo biti spremni mijenjati svoj život kako bismo ostali uravnoteženi”. Svojom prisutnošću među nevjernicima ili pripadnicima druge vjere misionar mora pobuditi pitanja o toj svojoj prisutnosti kako bi se s ljudima mogao pošteno suočavati. “Kada se dijalog temelji na istini otvaraju se nova obzorja u drugome, u drukčijemu, koji može postati svjedok u susretu s drugim osobama”, zaključuje o. Luciano.