Draga braćo i sestre, dragi roditelji, djeco i mladi, dragi učitelji i vjeroučitelji, svećenici i suradnici!
Pred nama je nova školska godina i svi izazovi koje ona sa sobom nosi, kako za djecu i roditelje tako i za učitelje i vjeroučitelje. Za djecu je nova školska godina uvijek malo i stresna. Oni, počevši od najmanjih, osjećaju određeni roditeljski pritisak s obzirom na njihova očekivanja i u tom smislu teret svijesti da ne smiju razočarati.
S tim se nije uvijek lako nositi. Nemaju sva djeca jednake intelektualne sposobnosti, ali svi imaju jednake sposobnosti da se oblikuju u dobroti i ljubavi, u velikodušnosti i solidarnosti, u savjesnosti i zauzetosti za dobro. Ove vrijednosti čine čovjeka velikim. Hoće li to naša djeca i mladi sutra postati, zavisi od svih nas, napose od njihovih roditelja i svih onih koji direktno rade na njihovom odgoju i naobrazbi.
Državne institucije u ovom vremenu rade na reformi naobrazbe i školstva, i ne znamo još kako će sve to u praksi izgledati, ali nadati nam se da će ta reforma biti pozitivna ne samo na planu promicanja znanja i stručnosti na svim sektorima ljudskog djelovanja, nego i na planu formacije ljudskog duha i srca kod mladih koji su na početku života.
I Crkva ovdje želi dati svoj doprinos, prije svega, u formaciji na planu vjere i moralnog usmjerenja naše djece i mladih. Važno nam je da se naša djeca i mladi formiraju u pravim vrijednostima koje nudi evanđelje! Ne samo da te vrijednosti nauče nego da ih integriraju, da im te vrijednosti postanu u životu kriterij ponašanja i djelovanja.
Stoga, zadatak učitelja i vjeroučitelja nije samo u tome da im dadu informacije, odnosno poznavanje tih evanđeoskih i opće ljudskih vrijednosti, nego da ih za njih oduševe kako bi onda po njima i živjeli i te vrijednosti promicali. Sve škole uče djecu „znati”, ali nažalost, ne uče ih uvijek dovoljno „znati činiti” i živjeti. Znanje bez ovog drugog može nekada više škoditi nego koristiti. Stoga je, dakako važno da nam učitelji i vjeroučitelji budu istovremeno i dobri odgajatelji!
Ovdje je od kapitalne važnosti uloga roditelja. Oni su prvi odgajatelji svoje djece i te odgovornosti se ne mogu i ne smiju odreći i prepustiti je bilo kome drugome. Roditelji su oni koji prvi moraju raditi na oblikovanju srca i duše njihove djece i u njih zasađivati cvijeće krjeposti i pravih vrjednota. Svi znamo da je to moguće samo ako daju djeci dobar primjer vlastitog života. Riječi bez primjera ne vrijede puno.
I Isus je pozvao učenike da svojim životom budu svijetlo drugima: „Vaše svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela te slave vašeg Oca koji je na nebesima” (Mt 5,16). Dobri primjeri su oni koji privlače i potiču.
Tako je i u pitanju vjera. Ako roditelji ne zasade taj Božji dar u srce svoje djece, pitanje je hoće li djeca ikada postati pravi vjernici. Ako im roditelji ne pokažu Boga u koga vjeruju, ostaje neizvjesno hoće li se ikada susresti s pravim Bogom. Roditelji ne prenose djeci samo fizički život, nego i duhovni. Oni im prenose svoj život, ali i svoga Boga. Stoga, kada je u pitanju vjera djece, roditeljska uloga je tu presudna za cijeli njihov život.
S ovim se ne želi skinuti svaka odgovornost svećenika kao učitelja u vjeri. Uvijek im mora biti na prvom mjestu, kako veli Pavao, briga da se Isus oblikuje u srcima vjernika (Gal 4,19), napose djece i mladih. Budite djeci duhovni očevi i prijatelji. Neka osjete da su voljeni i da u vas imaju povjerenja.
Naša biskupija je ovu godinu proglasila „Godinom duhovnih zvanja”. Svi znamo da je duhovni poziv nešto što dolazi od Boga. Bog je onaj koji poziva. Ali i Bog ima potrebu posrednika da bi se pozvani mogao lakše odazvati i oduševiti za poziv. To su, u prvom redu svećenici. Oni svojim životom moraju oduševiti mlade za duhovni poziv. Istina, svećenik može biti i uzoran, a zvanja iz župe nema. Siguran sam, međutim, da će Božja milost iznjedriti zvanje negdje drugdje zahvaljujući uzornosti dotičnoga svećenika. Svetost jednog svećenika ne ostaje samo u njemu. Zrake te svetosti sežu daleko.
Stavljam na srce svećenicima rad na promociji ministrantske službe u župama. Župa u kojoj ima djece, a nema ministranata, ne ostavlja dobar dojam rada s djecom. Nameće se pitanje: je li djeca zbilja ne žele ministrirati, ili ih nitko ne potiče i ne privlači jednoj tako pobožnoj službi? Prisutnost ministranata je svakako jedan od znakova zauzetog rada župnika s djecom i mladima. To je za mlade zasigurno, jedan od važnih putova do otkrića duhovnog poziva.
Pozivam i sve vjeroučitelje da i sami dadu svoj doprinos promociji duhovnih zvanja senzibilizirajući jače djecu i mlade za velike potrebe Crkve na tom sektoru. To ćete najbolje činiti ako o Bogu govorite s puno srca i oduševljenja i ako svojim životom svjedočite djeci Božju ljubav i dobrotu.
Duhovni poziv svakako, zavisi i od duhovne klime unutar obitelji. U obitelji u kojoj se moli, obitelj koja redovito sudjeluje na euharistijskom slavlju i svetim sakramentima: ona je plodno tlo gdje se može razviti klica duhovnog zvanja. Pozivam sve vjernike naše biskupije da mole na tu nakanu da nam ne ponestane duhovnih pastira koji će biti sveti i zauzeti, Isusovi istinski svjedoci.
Naša biskupija oskudijeva svećeničkim zvanjima. Svaki od naših svećenika je prisiljen opsluživati više župa, često i na velikim udaljenostima, a to dakako, utječe na kvalitetu pastoralnog rada. Naši vjernici imaju pravo biti zahtjevni i puno očekivati od svojih svećenika, ali imaju i obvezu moliti i promicati duhovni poziv da ne uzmanjka navjestitelja Radosne vijesti na ovim područjima koja su tijekom povijesti dala tolike žrtve za svoju vjeru i „krst časni”. Isusove riječi: „Žetva je velika, ali poslenika je malo”, zaista su aktualne za našu biskupiju, ali jednako tako i Isusov poziv svima: „Molite Gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju” (Lk 10,2).
Želim svima vama – djeco i roditelji, katehete i katehistice, svećenici i svećenički suradnici – lijepu i u svemu uspješnu novu školsku godinu. „Neka milost našeg Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama” (2Sol 3,18) i neka vas prati i jača u vašem životu i radu.