Dodijeljene „Zlatne povelje zahvalnosti vlč. Marko Majstorović“

Povelju zahvalnosti osmislio je, tiskao i financirao vlč. Bubalo, a dizajnirao je Darko Puharić.

Ćelije su ikona župe Tordinci, prvo spaljeno hrvatsko selo u Domovinskom obrambenom ratu 7. srpnja 1991. godine. „Dim od spaljenih kuća vidio se iz daleka – danima. Izgleda da smo i to već zaboravili. Mi i ovim činom, ovdje u Ćelijama, ne damo da se to zaboravi. Ćelije je 1955. godine pronašao vlč. Marko Majstorović, i započeo svoj krvavi pastoral upravo ovdje, gdje su strijeljali mnoge domoljube i rodoljube Hrvate. Ćelije su udaljene od svega i svakoga, od župe u Tordincima 15 kilometara. U to doba biti ovdje svećenik bila je zaista hrabrost, čega vlč. Marku nije nedostajalo. Ovdje se moglo samo na noge, ili konjem. Dakle, ovdje dovedeš ljude, i oni ne mogu nikamo izaći. To je nevjerojatno, ali istinito. Majstorović je to bespuće pronašao i duhovno ih hranio. Doći ovdje u svećeničkom odijelu pješice, sam kroz atare, a uokolo mnogo očiju koje motre toga nemoćnoga svećenika, koji se uzda u Boga i kreće u ovo udaljeno selo. E, to je bio podvig. To je bila ljubav prema Kristu i narodu svome“, rekao je zlatomisnik.

Jedan od dobitnika Povelje je biskup Ćiril Kos, posthumno. U obrazloženju piše: „Marko je bio nadziran od UDBE, zajedno s Ćirilom Kosom, jer je bio njegov prijatelj. Tako piše 1981. godine u obradi ove dvojice. Ćiril Kos, biskup Đakovačke ili bosanske i Srijemske biskupije, bio je uz Marka srcem i dušom.“

Povelja je posthumno dodijeljena i biskupu Stjepanu Bauerleinu. „Đakovački ili bosanski i srijemski biskup bio je srcem i dušom uz Marka. Kad je vlč. Marko nabavio kip Fatimske Gospe, biskup je odmah župu Tordince proglasio dekanatskim svetištem, što je vlč. Marka uvelike obradovalo. Biskup Stjepan je redovito dolazio na ‘proštenje’ kod ‘Bijele Gospe’ i sam danonoćno ispovijedao u Tordincima. Čuvao je svećenike od Udruženja u narodne svećenike“, navodi se, među ostalim u obrazloženju.

Dobitnik „Zlatne povelje zahvalnosti velečasni Marko Majstorović“ je i vlč. Marko Bubalo. Ako se itko zauzeo da se ime i djelo vlč. Majstorovića, kojeg su zvali „sveti Marko“ sačuva, i preda budućim generacijama za izučavanje, kao pastoralni priručnik, onda je to zacijelo vlč. Marko Bubalo. Napisao je knjigu „Velečasni Marko Majstorović“ u suradnji s Glasom Koncila, koja postaje trajni čuvar imena i djela toga velikana Crkve u Hrvata, toga duhovnoga diva, koji je nepresušno vrelo, koje bi trebalo nadahnjivati generacije koje dolaze.

„Od vlč. Majstorovića možete sve naučiti: kako spavati na daskama, kako se bičevati, kako pješačiti, kako živjeti uz Presveto, kako moliti, kako biti gladan i ozebao, kako postiti, kako biti u zatvoru i misu slaviti, kako se s Gospom boriti protiv bezboštva, kako tiskati i širiti katolički tisak – jednostavno kako sveto živjeti. Sve je to zabilježio vlč. Marko Bubalo u svojoj knjizi“, navodi se u obrazloženju. Ovogodišnji zlatomisnik u župu Tordinci došao je 1973. godine, i 20 je godina traktorom dolazio u Ćelije. „Želio sam biti svećenik ovdje, ne gospodar, ne upravitelj“, rekao je vlč. Bubalo.

Dobitnici Povelje su i Agneza Tordinac i njezina šira obitelj. U obrazloženju, među ostalim piše: „Obitelji Jožić i Tordinac su u posljednjih 80 godina najplodonosnije obitelji, kad je u pitanju odnos prema Crkvi, svećeniku i hrvatskom narodu. Ove dvije obitelji su dva katolička cvijeta u župi Tordinci. Obitelj Martina i Ane Tordinac živjela je uz crkvu Presvetoga Trojstva u Tordincima. Jako su bili siromašni materijalno, a u duhovnosti nenadmašni. Središnje osobe oko kojih se sve vrti su Ana i Agneza, majka i kći. Ana je bila sve spremna učiniti za Crkvu i svećenika, i po cijenu života. Tu se Agneza školovala i rasla uz takve roditelje, i još boljeg svećenika Majstorovića, koju je kao curicu vozao na biciklu. Ona je izrasla u duhovnoga gorostasa, koji je sve stavio na kocku, pa i vlastiti ugled i prijezir od okoline, samo da učini sve za Crkvu i svećenika. To je ostalo do današnjega dana. Njezin otac Martin je s ujakom, također Martinom, veoma često danonoćno znao držati stražu u župnom dvorištu kako bi, ako dođu Udbaši, na vrijeme javljali da se vlč. Marko skloni. Snaš Ana je, kad je vlč. Marko bio na filijali, i kad bi se vraćao kući, posipala šrot ispred kapije na stazi. To im je bila lozinka, gdje je on trebao proći, i kad velečasni vidi, on se vrati, ili utrči u crkvu i tamo bude po cijelu noć dok Udbaši ne odu. Agneza je prohodala u crkvi. S mamom Anom spremala je crkvu, nosila cvijeće jer je njihovo dvorište tada bilo puno cvijeća, a i danas možda ima najljepši vrt u župi. Sve su to činile da bi velečasnom olakšale veoma težak život u župi. Hranili su svećenika, prali mu rublje, brinuli da je crkva čista. Kod njih su svi svećenici svraćali i bili primljeni. Svi su u njih imali povjerenja. Najvažnije je bilo to što je kod njih svih vlada šutnja, a ne odmah da se hvale što su napravili. To je mnoge nerviralo jer su htjeli sve znati, a nisu. Zato je Agneza i danas velika enigma za mnoge, jer šuti i radi. Sve su tiho napravili i nikome o tome nisu ništa govorili. Ta tišina je mnogima smetala, a to je bilo najvažnije za svakoga svećenika. Ovdje su još uključene Agnezina sestra Valerija, koja je udana u Antin. Ona je, kao i Agneza i sestra njihova Marija, koja je pokojna, bila uključena u pakiranje lista Ministrant te odvoženja u Ostrovo na poštu. Tu su provodile dane i noći. To je bila ljubav prema svećeniku u ono komunističko vrijeme, ali i opasnost za svoj vlastiti život. Vlč. Marko je skupljao po župi namirnice, a snaš Ana bi to sve nosila u Osijek kod časnih sestara koje su od toga pripremale hranu za zatvorene svećenike. Ona je išla po cijenu života, jer ako bi se zato doznalo, robija je bila neizbježna. Ovo je vrijednost koju je Agneza učila od roditelja, da bi kasnije i sama bila prezrena i oblaćena od mladih i starih udbaša. Na kraju života snaš Ana je za svu tu svoju ljubav prema Crkvi i svećenicima bila nagrađena. Sam nadbiskup Đuro joj je podijelio bolesničko pomazanje. Agnezina teta Sofija Jožić, cijeli je život služila Crkvi, posvećena Crkvi kao laikinja, što je Majstorović preporučivao. Išla je u Levanjsku Varoš, u onu pustoš, kuhati i prati svećeniku Iliji Pejiću, kojeg je vlč. Marko školovao. Kad je vlč. Marko otišao u mirovinu, uvijek je dolazio opet u njihovu kuću i Agneza je nastavila učiti od Marka. Rekao im je: ‘Ovo mi je najdraža kuća nakon moje roditeljske’“.

Župa Presvetoga Trojstva u Tordincima također je dobitnica „Zlatne povelje zahvalnosti velečasni Marko Majstorović“. Dobitnici su i Mariška i Josip Orban. U obrazloženju se navodi kako je Josip uvijek pravovremeno dojavljivao vlč. Marku, kad god bi se spremala neka hajka na njega. Posthumno je Povelja dodijeljena i Ivanu i Vinki Ferić, Vlatku i Ani Vidaković, Ivanu i Sofiji Vidinović, kovaču Ivanu Andričeviću, Josipu i Rozi Koprivanac, Ljubici i Josipu Lovrić, Stjepanu i Elizabeti Lovrić, roditeljima vlč. Majstorovića Pavlu i Anastaziji Majstorović, te živućem Stjepanu i posthumno Milki Zamećnik.

I svećeniku Borislavu Romiću posthumno je dodijeljena „Zlatna povelja zahvalnosti velečasni Marko Majstorović“. „On i ja smo zajedno vidjeli papirić, na kojem je Marko vlastitom krvlju napisao: ‘Cijeli ću život čuvati svetu čistoću, i nikada neću piti alkohol.’ Jako se radovao kad sam napisao knjigu o Marku. Boro se znao dobru radovati i uvijek je to naglašavao. Boro je pričao kako su mu ruke bile krvave, kad je istovarivao kamen na postaji u Antinu za crkvu u Ćelijama“, napisao je u obrazloženju vlč. Bubalo.

Povelja je posthumno dodijeljena i Iliji i Janji Andričević. U obrazloženju, među ostalim, piše: „Ilija je radio u Zadruzi u Markušici, i svirao je u crkvi. Jednom su mu rekli: ‘Ako i dalje bude svirao u crkvi, ostat će bez posla.’ On je ostao bez posla, ali je i dalje svirao u crkvi. To je hrabrost i pouzdanje u Boga. Sedmero djece, a on bez posla“.

„Zlatnu povelju zahvalnosti velečasni Marko Majstorović“ posthumno je vlč. Bubalo dodijelio i Ćelijancima: Ivanu i živućoj Milki Merkaš, Ivanu i Slavici Gradečak, Dragutinu i Stani Jajtić, Stjepanu i Anki Pakšec, Ljudevitu i Danici Kralj i Milanu i živućoj Barici Kralj.

Na kraju je vlč. Bubalo zaključio: „Dragi Ćelijanci, nemojte nikada zaboraviti toga ‘svetoga’ svećenika. Neki od ovih su primili svećenika da u njihovoj kući slavi misu, neki su Marka vozili s konjima u Tordince, neki su mu dali konak. Svi zajedno su bili uz njega srcem i dušom. Na početku je misu slavio kod obitelji Jajtić i Pakšec. U kući od jedne obitelji bio je partizanski štab, gdje je slavio misu. Kad se crkva gradila, svi su pomagali koliko su mogli. Na tajnom sastanku su odlučili da će crkvu graditi svojim sredstvima. Svatko se obvezao da će dati petsto komada opeke koju će sam ispeći. Vlč. Marko je znao sam na biciklu donijeti vreću vapna iz Osijeka da majstori imaju dok se ne doveze kolima više. Ljudevit (Ljudva) je bio tesar pa je srezivao građu. Milan Kralj je dovezao kip Srca Isusova iz Vinkovaca isto pod teškim uvjetima. Kako vidimo, jedan dobar dio njih je pomagao, ali uz oprez, jer je bilo puno očiju koje su ih promatrale, a poglavito kad su crkvu gradili. Hvala im za sve, i njima pripada ova Povelja“. O vlč. Marku Majstoroviću na dodjeli su svjedočili Stjepan Gradečak i Ana Mrđa.