"Dođosmo pokloniti mu se!"

Draga braćo i sestre!

Uz smjenu na Petrovoj Stolici u Rimu, Svjetski susret katoličke mladeži u Koelnu, na kojemu je sudjelovalo oko milijun mladih iz cijelog svijeta, zajedno s oko deset tisuća svećenika i osam stotina biskupa na čelu s papom Benediktom XVI., bio je, na planu opće Crkve, zacijelo jedan od najznačajnijih događaja u godini od koje se opraštamo. Glavni je moto cijelog susreta “Dođosmo pokloniti mu se” uzet iz Matejeva evanđelja o trojici mudraca s Istoka koji su došli pokloniti se novorođenome Kralju u Betlehemu. Jedan je od razloga za izbor takvog mota povezan s činjenicom da se moći triju mudraca čuvaju u čuvenoj koelnskoj katedrali kao njezina najveća dragocjenost. Ali pravi su razlozi, dakako, posve drugi, i upravo o njima želim, braćo i sestre, s vama razmišljati pred betlehemskim jaslicama.

Mudrost koja vodi do poklona novorođenom Kralju

U Evanđelju po sv. Mateju čitamo: “Kad se Isus rodio u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: #!Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti#!” (Mt 2, 1- 2).
Sv. Matej nam, dakle, sugerira da su poklonici novorođenog Isusa, kralja židovskoga, bili mudraci, učeni ljudi. Možda su bili zvjezdoznanci koje je proučavanje prirode potaklo na traženje njezina i njihova Stvoritelja. Takvo je tumačenje povijesti tih zagonetnih bogotražitelja u skladu s općim ljudskim shvaćanjem da se iza postojanja svijeta i reda u njemu nalazi Bog koji ga je stvorio i uredio. U prirodi postoji svjetlo, u evanđelju simbolizirano čudesnom zvijezdom, koje čovjeka vodi dalje, čak s onu stranu prirode, sve do njezina Iskona i Temelja.

Postoji, doduše, i drugo tumačenje te čudesne zvijezde koja je drevne mudrace dovela do Betlehema. U brojnim se tekstovima Starog zavjeta rođenje Mesije naviješta kao pojavu “svjetla” što poganske narode i kraljeve privlači u Jeruzalem. Sjetimo se prvog čitanja iz božićne mise polnoćke, uzetog iz Knjige proroka Izaije: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” (Iz 9, 1. 5). Spomenimo također da je u Otkrivenju Isus sam označen kao zvijezda Danica (Otk 2, 28) koju trebamo slijediti i čekati da se pojavi u našim srcima (2 Pt 1, 19). Prema tome, Krist sam nutarnjim i vanjskim poticajima vodi k sebi ne samo drevne mudrace nego i sve ljude koji to žele.

Znači li to da se ta dva tumačenja čudesne zvijezde, ono koje polazi od prirode i ovo koje se oslanja na kršćansku objavu, međusobno isključuju? Nipošto, jer, kako je oduvijek kršćanska tradicija učila, Bog nam se objavljuje na dva načina: u prirodi i u posebnoj objavi po prorocima koja je doživjela svoj vrhunac u Isusu Kristu. Proučavajući prirodu, čovjek može spoznati njezina Stvoritelja, povjerovati u njega i postati njegov poklonik. A da bi nam put do sebe olakšao, Bog nam se, u svojoj ljubavi, još dodatno objavljuje posredstvom od Njega izabranih i nadahnutih ljudi te, na posljetku, po svome Sinu. Budući da je uvijek isti objavitelj i prosvjetitelj, ne može biti nikakve suprotnosti između svjetla kojim nas obasjava iz prirode i onoga koje nam dariva progovarajući nam po prorocima i u svome Sinu.

Opasnost da i pri svjetlu ništa ne vidimo

Ali u vrijeme drevnih mudraca nisu svi koji su proučavali prirodu, na temelju svojih spoznaja o njoj, došli do poklona njezinu Stvoritelju, kao što nisu svi koji su slušali proročku riječ prihvatili vjeru u jedinoga i pravoga Boga. Mnogi su proučavali, ali pritom nisu ništa vidjeli doli prirode, nikakva traga, nikakva svjetla koje bi ih vodilo sve do “Svjetla istinitog koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1, 9); i mnogi su čuli riječi proroka i samog Isusa, ali za njih to nisu bile Božja mudrost i istina, nego samo ljudsko umovanje i ljudske riječi. Isto se može reći i za naše vrijeme. I danas postoje mudraci koje svjetlo što ga otkrivaju gledajući ili proučavajući sebe i prirodu vodi u potragu za onim zadnjim iza i s onu stranu prirode i njezinih zakona, kao i oni koji u proročkim i Isusovim riječima zapisanim u Svetom pismu prepoznaju Božji govor čovjeku. Ali postoje također drugi, ne samo učeni prirodoslovci nego i mnogi “obični” ljudi, koji ostaju stajati na mjestu, s kojeg ih ni prirodno ni natprirodno svjetlo ne može pokrenuti, jer im ni njihovo postojanje, ni toliko toga divnoga što ih okružuje, kao ni mnogi poticaji koje im Bog upućuje posredstvom svoje Crkve i na mnoge druge načine, u religioznom smislu ne znače ništa ili gotovo ništa.

A na nama je, braćo i sestre, zapitati se gdje smo mi: s onima koji vide tragove Stvoritelja u prirodi i prihvaćaju njegovu objavu po prorocima i u Isusu Kristu, ili u krugu onih koji su ravnodušni prema tolikim redovnim i izvanrednim znakovima koji nas pozivaju da se poklonimo Bogu, Stvoritelju svijeta i čovjeka u njemu. Navika je najveći neprijatelj čovjekova duha, jer ga uspavljuje. Tako smo i mi uvijek u opasnosti da se jednostavno naviknemo na tolike čudesne pojave u nama i oko nas, pa da uopće ne vidimo njihovu čudesnost i ne razmišljamo o njoj, nego je jednostavno prihvaćamo kao nešto što baš tako mora biti. Zato nam je potrebna ona budnost duha koju su posjedovali drevni mudraci, da bismo se s njima mogli zaputiti na hodočašće do Betlehema, na poklon novorođenom Kralju koji, iako Stvoritelj i Gospodar svjetova, kao siromašno dijete leži u jaslama. Molimo, braćo i sestre, u ovo sveto vrijeme za tu mudrost, molimo za spasonosnu budnost, kako ne bismo kod zdravih očiju bili kao slijepci, i da nam se ne bi dogodilo da zaspemo na smrt. Molimo da ne postanemo nezahvalni velikom Darovatelju.

Žeđ za pravednijim svijetom

Moguće je još jedno tumačenje i aktualiziranje evanđelja o trojici mudraca koji su došli pokloniti se novorođenom kralju u Betlehemu. Prema tradicionalnom shvaćanju tog evanđelja, tri su mudraca zapravo tri kralja. Takvo je shvaćanje prisutno npr. u našoj božićnoj pjesmi “Tri kralja jahahu s onih sunčanih stran”. Upravo je takvu interpretaciju slijedio Benedikt XVI. u svome obraćanju mladima u Koelnu. Evo što je o njima, između ostaloga, rekao: “Oni su znali da je svijet u neredu, i zbog toga je njihovo srce bilo uznemireno. Znali su da postoji Bog i da je on pravedan i dobar. Oni su zacijelo čuli i o proroštvima u kojima su izraelski proroci najavljivali dolazak Kralja koji će biti u najdubljem suglasju s Bogom i koji će polazeći upravo od Njega dovesti svijet u red. Oni su pošli u potragu za tim Kraljem. Bili su u najdubljem smislu u potrazi za pravom, pravdom, koja treba doći od Boga, i htjeli su se tom Kralju staviti u službu, Njemu se pokloniti i sami tako služiti obnovi svijeta.”

Očito je da su u očima mnogih ta trojica tragalaca za pravdom izgledala poput sanjara i fantasta. Sami su tijekom puta morali puno novoga naučiti i iskusiti, npr. da se novorođeni Kralj nije rodio u kraljevskim palačama u Jeruzalemu i da On ne kani svijet promijeniti silom, nego oružjem ljubavi. Koliko su se sami morali mijenjati što su novog Kralja bolje upoznavali, i koliko su predodžbi i zamisli morali napustiti, da bi mu mogli služiti!

I danas su, braćo i sestre, srca mnogih uznemirena, jer poput ovih tajanstvenih kraljeva osjećaju i vide da je svijet u dubokom neredu zbog raznih nepravdi koje prouzrokuju oni što, poput Heroda, vlast i bogatstvo koriste da bi služili sebi, a ne drugima. No, dok s trojicom evanđeoskih kraljeva dijelimo nezadovoljstvo zbog stanja u svijetu, zapitajmo se imamo li dovoljno spremnosti slijediti ih i u potrazi za pravdom? Imamo li dovoljno odvažnosti staviti se u službu Kralja pravde, položenog u jasle, odričući se pritom mnogih uobičajenih shvaćanja o tome kako ostvariti bolji i pravedniji svijet? Odgovora na ta pitanja nema bez spremnosti za prihvaćanje dubokih osobnih promjena, u koje su oni ušli nakon što su našli traženog Kralja. Evanđelist je zapisao da su se drugim putem vratili u svoju zemlju. Zato se i pred sve “koji su gladni i žedni pravednosti” (Mt 5, 6), postavlja pitanje: poći ili ne poći za trojicom kraljeva u ostvarenju svoje želje, te kojim se putem vratiti natrag, u život, ako pođemo za njima i dođemo do Kralja u jaslama. Drugim riječima, koliko smo spremni, braćo i sestre, nakon ovog Božića, nakon našeg susreta s Kraljem pravde, nakon što mu se poklonimo, krenuti natrag, u život, u svakodnevicu, drugim putem, kao novi ljudi? O tome poglavito ovisi hoće li se stanje u svijetu početi sređivati na zadovoljstvo svih, jer svaka istinska promjena počinje od pojedinca, od mene i tebe, i od naše spremnosti postati hodočasnicima pravde i poklonicima njezina Kralja.

U tom smislu želim svima da ugledaju zvijezdu koja će im pokazati put do istine i pravde, do onoga koji je Počelo postojanja svijeta i reda u njemu, a koji leži u jaslama i kraljuje s križa. Neka On pomogne svima naći istinu o sebi i pravdu za svijet. U to ime neka je svim vjernicima Riječke nadbiskupije i svim ljudima dobre volje sretan Božić, a 2006. godina bogatija pravdom i svakim dobrom, napose milošću Kralja vjekova.

Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječki
Rijeka, 20. prosinca 2005.