Nin, (IKA) – Proslava 500. obljetnice od ukazanja Gospe od Zečeva u Ninu, jednom od najstarijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, spomen je na povijesni događaj koji je potvrdio ninski biskup Juraj Divnić koji je upravljao Ninskom biskupijom od 1479. do 1529. Blažena Djevica Marija se 1516. g. ukazala udovici Jeleni Grubišić na otočiću Zečevu, udaljenom od Nina pet milja morem i trinaest kilometara kopnom. Već sljedeće, 1517. g., biskup Divnić (Šibenik, oko 1440.- Zadar, 1530.). proglasio je blagdan Prikazanja Gospe od Zečeva koji se slavi svake godine 5. svibnja. Bilo je to u vrijeme dok je Ninom upravljao knez Ivan Marko pl. Molina. Štovanje Gospe od Zečeva datira iz početka 16. st., doba prodora Turaka u hrvatske krajeve. Tada su Osmanlije zapalili crkvu i samostan na otoku Zečevo, no ostali su sačuvani crkva i Gospin kip koji se tu častio. Za svog osvajačkog pohoda Turci su ubili redovnike pustinjake koji su u tom samostanu živjeli, a Gospin kip je odnesen.
Udovici Jeleni Grubišić u noćima 9. travnja, 19. travnja i 20. travnja 1516. g. najprije se ukazivao redovnik pustinjak u bijelom habitu sa svijećom u ruci i zamolio je da pođe u crkvu na Zečevo gdje će dobiti poruku za narod od Blažene Djevice Marije. Bojeći se da joj narod neće vjerovati, Jelena to nije učinila. Nakon pojave redovnika u snu, udovici Jeleni se kroz više noći ukazala i Gospa. Na početku to nije prihvatila i tražila je znak. Gospa joj je rekla neka ode na Zečevo i da će ga dobiti. Jelena je bila pastirica i udovica Marina Grubišića. Smatrala se nedostojnom da bi joj se Gospa ukazala i u početku o tome nije javno govorila. Dana 21. travnja 1516. g., dok je boravila u vinogradu kod Jasenova, koji se nalazi par kilometara prije Zečeva, Jeleni se ukazala Blažena Djevica Marija odjevena u bijelo. Stajala je kod vinove loze i poručila: „Ja sam ostavila potpuni oprost u crkvi na Zečevu svakog ponedjeljka. Za to valja postiti ponedjeljkom o kruhu i vodi te dati služiti svetu misu u crkvi Svetog Jakova, u kojoj mi je drago da me štuju, kao i na Zečevu”. Crkva Sv. Jakova nalazi se na mulu u Vrsima i na putu je prema Zečevu, kada hodočasnici idu iz Nina.
Jelena je nakon tog ukazanja kod Jasenova odmah otišla prema crkvi na Zečevu. Kad je dolazila na otočić i kad se približila crkvi, zvona su sama od sebe počela zvoniti. Kad je ušla u crkvu, vidjela je Gospu u liku kakva joj se ukazala u Jasenovu. Uvečer 4. svibnja 1516. g. dok je molila za oltarom i pred kipom u crkvi na Zečevu, za potvrdu čudotvornog ukazanja i Gospine poruke, tamošnji Gospin kip je proplakao na oba oka. Jelena se osvjedočila u istinitost ukazanja, kao i svi koji su se našli na otočiću. Spisi spominju da su ukazanju na otoku svjedočili i crkveni službenici, kanonici, ninski upravitelj grada i narod koji se tamo zatekao.
Tijekom petsto godina brojni vjernici su doživjeli duhovna i tjelesna ozdravljenja po zagovoru Gospe od Zečeva čiji je kip nekad bio okićen brojnim zavjetnim darovima. Gospa se časti hodočašćem na Zečevo, kad se iz ninske župne crkve Sv. Anselma prenosi njen čudotovorni kip u procesiji lađama iz ninske uvale, svake godine 5. svibnja, u spomen na ukazanje iz 1516. g. te 5. kolovoza, na blagdan Gospe Snježne i Dan domovinske zahvalnosti. Središnja zavjetna svetkovina i brojem najveće čašćenje Gospe po pohodu više tisuća vjernika je svake godine u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća, kada se u Ninu slavi više misnih slavlja, a nakon misa u 11 i u 18 sati kroz središte mjesta puk sudjeluje u procesiji s čudotovornim Gospinim kipom. I ukazanje na Zečevu je bilo poziv na post i molitvu. Potpuni oprost se može dobiti u crkvi na Zečevu svakog ponedjeljka, ako se da služiti misa i posti ponedjeljkom o kruhu i vodi.
Čudotvorni kip Gospe od Zečeva iz 14. st. oblikom spada u gotički motiv lijepe Madone. Godine 1500. Turci su napali Zadar i Nin te uzeli Gospin kip. Kako je kip vraćen od Turaka ne može se utvrditi. Je li na čudesan način, plivajući po moru, kako kaže legenda, ili su ga možda Ninjani otkupili. Sigurno je da je 1587. g. kip prenesen sa Zečeva u ninsku crkvu Sv. Ambroza koja je nekad pripadala benediktincima. Zbog straha od Turaka, 1646. g. Gospin kip i relikvije iz ninske katedrale preneseni su u Zadar. Kip je bio postavljen na glavni oltar zadarske katedrale Sv. Stošije, a 1674. g. svečano je prenesen iz zadarske u tadašnju ninsku katedralu. Bio je smješten u nekadašnju kapelu Sv. Marcele koja je od tada dobila naziv Kapela Gospe od Zečeva. Od tada do danas Gospin kip se nalazi u toj kapeli i odredište je župljana i hodočasnika u molitvi za Marijin zagovor. I sad su pored njega štapovi koje su ostavili vjernici nakon što su zadobili tjelesno ozdravljenje po Gospinom zagovoru.
Štovanje Gospe u Ninu koje je službeno priznao ondašnji ninski pastir Juraj Divnić primjer je kako mjesni biskup može usmjeriti razvoj pojedine mjesne Crkve i do kojih je plodova njegovo priznanje ukazanja dovelo tijekom pet stoljeća. To je biskup koji je jako osjećao bîlo svog naroda, s njim supatio i sjedinjen s pukom proživljavao teške dane hrvatske povijesti. Divnić je bio doktor prava, pisac i pjesnik koji je nakon Krbavske bitke 1493. g. odmah otišao na bojno polje, potresen stradanjem stanovnika svoje biskupije. Na molbu Gašpara Perušića i preostalog plemstva u Lici, 27. prosinca te godine piše s bojišta papi Aleksandru VI. pismo s molbom za pomoć, u kojem je detaljno izvijestio o tijeku bitke, rasporedu sukobljenih snaga, nevremenu koje se pojavilo i uzrocima poraza te o strahotama turske osvete. Papa je odmah poslao pomoć u novcu, hrani i oružju. God. 1499., za turske opsade Nina, Juraj sudjeluje u obrani. O njegovoj očinskoj skrbi za povjereni narod govori i spremnost da izloži svoj život do kraja u danima stradanja. Naime, nije htio izbivati duže iz svoje biskupije pa je svojim predstavnicima na Lateranskom koncilu imenovao 15. prosinca 1514. g. biskupa Trevisa Bernarda de Rubeisa i ulcinjskog biskupa Lovru de Boschetusa.
God. 1528. biskup Divnić vlastitim sredstvima obnavlja katedralu, današnju župnu crkvu Sv. Anselma u Ninu, daje popraviti namještaj i oprema je obrednim posuđem sa svojim grbom. U njoj je dao sagraditi sebi grobnicu. Nadgrobna ploča s njegovim likom i grbom nalazi se na zidu, s lijeve strane ulaza u pokrajnju kapelu Gospe od Zečeva. Bio je donator crkava u Šibeniku i okolici. Sačuvali su se kalež i pokaznica s njegovim grbom u šibenskoj biskupskoj riznici. Juraj Šižgorić u svojoj pjesmi ‘Ad Georgium Diphnicum Sibenicensem’ potvrđuje da se Divnić bavio pisanjem, kaže da je pisao od malena i proriče mu veliko ime. Divnićeva pisma papi Aleksandru VI. po stilu i jeziku spadaju među vrijedna humanistička ostvarenja na temu opasnosti od Turaka u Hrvatskoj. Petar Zoranić u svom djelu ‘Planine’ spominje ninskog biskupa Jurja Divnića kao pastira koji se zdušno brinuo za svoje stado, što je i povijesno dokumentirano konkretnim djelima njegovog služenja Crkvi i narodu. Njegova najveća i najdragocjenija duhovna baština je svetkovina Gospe od Zečeva i njeno polutisućljetno štovanje koje je u srcima Marijinih štovatelja prisutno i izvan granica Zadarske nadbiskupije.