Mentor disertacije bio je profesor Scott Normand Brodeur, SI, redovni profesor Papinskog sveučilišta Gregoriana. Moderator i predsjednik komisije bio je prof. Vasile Babota, a drugi relator prof. Antonio Pitta.

„Žrtva hvale“ se u Novom zavjetu spominje samo jednom, u poslanici Hebrejima 13,15, a predstavljeni doktorat monografska je studija navedenog pojma. Kako bi jasnije izložila kulturološku i teološku pozadinu „žrtve hvale“ autorica je studij započela pregledom antičkog konteksta u kojem se „žrtva“ (grčki: thusia) i „hvala“ (grčki: ainesis) pojavljuju u ambijentu poganskih kultova i svjetonazora. Religijski je život u antici bio obilježen principom do ut des, „dajem da bi ti dao“, a božanstva su poimana kao bića neprijateljski nastrojena prema čovjeku, koji im prinosi žrtve i pjeva hvale ne bi li ih umilostivio. U staroj Grčkoj, religioznost je bila javna stvar uređena zakonima polisa, dok je u starom Rimu, uz kult imperatora, znatan naglasak bio na obiteljskoj religioznosti te je svaki period životnog ciklusa bio sankcioniran ritualima. Uz nasilne protokole, dominantni osjećaj straha, ritualizam i ponavljanja u molitvenim obrascima, poganske religije karakterizira i pomanjkanje osjećaja i izričaja zahvalnosti. Istovremeno, filozofski krugovi u plemenitosti ljudskog uma otkrivaju stremljenje prema duhovnom poimanju religioznosti.

Drugo poglavlje disertacije posvećeno je starozavjetnoj instituciji „žrtve hvale“ (Levitski zakonik 7,12-15), ili preciznije „žrtve zahvalnosti“: radi se o žrtvi koju prinosi pojedinac, u znak zahvalnosti Bogu, a slijedi je svečani, zajednički obrok s prijateljima – kao izričaj solidarnosti. Opisana je u zakonskim i poetskim tekstovima, a značenje pojma se kroz povijest mijenja: te se hramskom ritualu postupno daje metaforično ili duhovno značenje. Stoga „žrtva hvale“ može označavati konkretnu žrtvu u hramu, koju slijedi zajednički obrok, kao izričaj solidarnosti. Istovremeno „žrtva hvale“ u Psalmima može označavati jednostavno i „hvalospjev“ (Psalam 50; 107; 116); ipak autori Psalama koriste ovaj pojam kako bi pokazali da Bogu nije prihvatljiv ritual u kojem nema iskonskog izričaja zahvalnosti prema Bogu i solidarnosti s braćom. I duhovno i materijalno poimanje pojma koegzistiraju sve do rušenja Jeruzalemskog hrama.

Treće poglavlje posvećeno je literaturi nastaloj u razdoblju između Starog i Novog zavjeta: nastavlja se odvajanje od materijalnog kulta, te visoko vrednuje izričaje „zahvalnosti“ i „hvale“, naspram prinošenja materijalnih žrtava. U krugovima koji su se fizički i politički odijelili od središnje vlasti u Jeruzalemskom hramu, nastaje religiozna poezija koja sve manje koristi žrtvenu simboliku. Istovremeno, Filon Aleksandrijski, koji i dalje hvali kult u Jeruzalemskom hramu, piše o „žrtvi hvale“ kao najuzvišenijem obliku solidarnosti prema braći i zahvalnosti prema Bogu te ističe da grčki pojam „hvala“ (grčki: ainesis), u sebi sadržava i značenje pojma „zahvalnost“ (grčki: euharistia).

U Novom zavjetu, kojem je posvećen drugi dio disertacije, pojam „žrtve hvale” nalazimo u Hebrejima 13,10-15. Poslanica Hebrejima jedinstven je spis u Novom zavjetu jer govori o spasenju kroz žrtvenu i ritualnu terminologiju. Isus je pritom prikazan kao „Veliki svećenik“, po čijoj savršenoj žrtvi svi vjernici imaju pristup Bogu. Istovremeno, poslanica Hebrejima govori i o konkretnom iskustvu zajednice, koja je pozvana zajedno prinijeti „žrtvu hvale“. I možemo postaviti pitanje: radi li se o hvalospjevu, ili tu ima nešto više, primjerice – aluzija na euharistiju? Kontekst posljednjeg poglavlja ocrtava situaciju konkretne zajednice i njihove probleme, vezane uz pitanje poslušnosti poglavarima te prianjanje uz strana učenja: no niz pouka prekida tekst koji pažnju slušatelja ponovno vraća na pojam žrtve, učinak Isusove žrtve, i smješta molitvu same zajednice u eshatološki kontekst: slavlje u prisutnosti Krista uskrsloga. Stoga, autorica disertacije pokazuje kako je odlomak fokusiran na identitet same zajednice i izriče ga terminologijom hramskog rituala i žrtve. U tom kontekstu, „žrtva hvale“ koju vjernici prinose „po njemu“, tj. „po Isusu“, obuhvaća stvarnost širu od „hvalospjeva“, i upućuje na Kristovu žrtvu, tj. liturgijski čin kojim se konkretna zajednica prisjećala Isusove posljednje večere, dakle – Euharistiju. Istovremeno, Hebrejima 13,13 rekapitulira stvarnost progonjene Crkve, koja svoju muku prinosi sjedinjujući se s Kristovim izričajem zahvalnosti Ocu.

O ovoj su problematici prošlih desetljeća diskutirali brojni egzegete: neki tumače tekst kao pouku o odmicanju od svakog ritualizma, pa ga čak i koriste kao kritiku upućenu sakramentalizmu. Drugi ga tumače u svjetlu euharistijske žrtve, a treći tek kao dvosmislenu aluziju na euharistiju. Autorica se potrudila pokazati da je autor poslanice Hebrejima smatrao kako je u zajedničkim okupljanjima kršćanske zajednice (druga generacija kršćana, vjerojatno u Rimu), postojala svijest o žrtvenom poimanju zajedničkog bogoštovnog čina, ali ne zato što je molitva zamijenila žrtvu, već zato što je sjećanje na Kristovu žrtvu te sjedinjenje s njegovim izričajem zahvalnosti prisutno u zajedničkom bogoštovnom činu zajednice – koja sebe vidi u eshatološkom jedinstvu s Kristom.

Svečanom činu obrane nazočili su brojni prijatelji i članovi obitelji, kolege sa Sveučilišta, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda Svetog Jeronima vlč. Marko Đurin te otpravnik poslova Veleposlanstva RH pri Svetoj stolici Tea Zubičić.

Po završetku obrane, na kojoj se govorilo i engleskim i talijanskim jezikom, kandidatica je izrazila zahvalnost svim osobama koje su joj bile podrška na životnom putu: posebno brojnim svećenicima, od don Petra Pahovića i mons. Antuna Bogetića do pojedinih profesora s Papinskoga biblijskog instituta u Rimu. Zahvaljujući njihovu istraživanju i posvećenosti, bilo je moguće raditi na ovoj temi, poručila je. Posebnu zahvalu kandidatica je uputila mentoru, profesoru Scottu Brodeuru, zbog njegove velike posvećenosti Svetom pismu i studentima koje velikodušno prati kao profesor, ali i svećenik.

Kandidatica je zahvalila i Sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog, posebno sestri Jeleni Pavlinušić, te Biskupskoj konferenciji Sjedinjenih Američkih Država, i mons. Draženu Kutleši, apostolskom administratoru biskupije Poreč i Pula, na potpori i podršci tijekom istraživanja.

Anđela Jeličić Krajcar rođena je 15. siječnja 1972.   Puli, odrasla u Poreču, srednju školu završila je u Pazinu (sadašnja Gimnazija i strukovna škola „Jurja Dobrile“). Teologiju je diplomirala u Rijeci 1996. godine. Studirala je i magistrirala na Papinskome biblijskom institutu u Rimu. Od 2000. do 2012. predavala je na Teologiji u Rijeci hebrejski i grčki jezik, Opći uvod u Sveto pismo i druge predmete s katedre Svetog pisma Starog i Novog zavjeta. Istovremeno, do 2012. predavala je i vjeronauk u Gimnaziji i strukovnoj školi „Jurja Dobrile“ u Pazinu. Od 2007. godine predaje i na Sustavnom studiju duhovnosti, u Remetama. Kao vanjska suradnica trenutačno predaje grčki jezik i u sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Puli.

Od 2018. godine kao vanjska suradnica Hrvatskog radija i Hrvatske televizije redovno izvještava o događajima u Vatikanu za emisije religijskog programa HRT-a, kao dopisnica akreditirana pri Tiskovnom uredu Svete Stolice.