Disertacija je izrađena pod vodstvom mentora:  prof. dr. sc. Ante Mišića i prof. dr. sc. Ivana Šestaka.

Disertacija obuhvaća četiri poglavlja. U uvodu je predstavljen znanstveni opus Jana Assmanna (1938.), njemačkog egiptologa svjetskoga glasa, sada već profesora emeritusa sveučilišta u Heidelbergu, ujedno i uglednog istraživača kulturne antropologije, posebice fenomena kulturnog pamćenja (sjećanja).

Polazna hipoteza disertacije želi potvrditi ključnu ulogu monoteizma u razumijevanju cjelokupnog znanstvenog opusa Jana Assmanna. Monoteizam je u svojoj dinamici razlikovanja temeljnih koncepata postao dio baštine civilizacije Zapada ali i srodnih civilizacija koje su sudbinski odredile svjetsku povijest te je Assmannovo djelo jedna suvremena potvrda nezamjenjivosti religijske baštine naše civilizacije. Cilj ovoga istraživanja je pokušaj kritičkog vrednovanja Assmannovih uvida u nastanak monoteizma kao i pojedine vidike “cijene” monoteizma: problem netolerancije, utjecaj (monoteističke) političke teologije na etiku, pravednost, slobodu, te posebno odnos monoteizma i (religijskog) nasilja. Metodološki okvir istraživanja je interdisciplinarni; primjenjuju se kriteriji teorijsko-povijesnih znanosti ali i metodološki pristupi teologije i kulturne antropologije.

Sadržaj disertacije želi kritički obrazložiti sljedeće postavke:

• Fenomen nastanka monoteizma je religijska kao i kao kulturno-antropološka činjenice prvorazrednog značaja za povijest civilizacije i njenu budućnost.
• Monoteizam kao kulturno-religijski fenomen vlastitog izričaja i transcendentalne strukture govora istine traži cjelovit pristup; polazi se propitivanjem kategorije kulturnoga sjećanja.
• Assmannova teorija nastanka monoteizma otkriva hermeneutički ključ koji, uz pomoć širokog interdisciplinarnog pristupa, otvara horizont razumijevanja brojnih povijesnih i kulturno-antropoloških učinaka monoteizma.
• Ovaj hermeneutički ključ se sažima u konceptu/pojmu Mojsijevsko razlikovanje, koji promovira imperativ istine; religijske ali i svake druge koja proizlazi iz ovog razlikovanja.
• U tom smislu tek povijest spasenja jednoga Boga i jednoga naroda utemeljuju misaone kategorije promišljanja prošlosti (stvaranje) i budućnosti (obećanje); tako se povijest ‘otvara’ čovječanstvu, kao velika istina čovjekove zasebnosti i njegove mogućnosti razumijevanja svijeta i sebe u njemu. Ovdje (zapadna) civilizacija nema alternativu.

Pater Ivica Musa je rođen 1964.godine u Sarajevu, gdje je i odrastao. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju.

Stupivši u Družbu Isusovu, po završetku novicijata studira filozofiju na FTI-ju u Zagrebu, koji će kasnije postati FFDI, odnosno danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti (FFRZ, Jordanovac). Obavlja praktikum kao odgojitelj na Interdijecezanskom nadbiskupskom sjemeništu – Šalata, te potom na FTI-ju u Zagrebu završava i studij teologije 1993, kada je zaređen za svećenika u Hrvatskoj provinciji Družbe Isusove.

Kao mladomisnik obavlja službu župnog vikara u župi Srca Isusova, Palmotićeva, istovremeno je vjeroučitelj na gimnazijama u Križanićevoj ulici u Zagrebu.

Poslijediplomski studij na Pontificia Università Gregoriana, Facultas historiae ecclestiasticae; završava stupnjem licencijata (magisterija) iz crkvene povijesti 1998.

Predavač je različitih kolegija iz povijesti kršćanstva, ekumenizma, povijesti Crkve u Hrvata i srodnih područja na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (od 1999-), Teološkom studiju FTI-ja (od 1999), te na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (2015 -).

Obavlja različite poslove i dužnosti unutar djelokruga rada Hrvatske provincije Družbe Isusove:  Voditelj Studentskog katoličkog centra (SKAC) u Zagrebu: 2003-2008; župnik (župa Bezgrješnog Srca Marijina: Jordanovac – Zagreb): 2007-2010; 2017-2020; ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku: 2010-2014.

Do sada je objavljivao radove u više znanstvenih časopisa.

Fakultet filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu