S GUBILIŠTA PORUKA MIRA

Draga braćo svećenici, redovnici i časne sestre!

Poštovani predstavnici općinskih vlasti i mjesnih zajednica!

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu! Mladi i djeco!

Ovo euharistijsko slavlje – nekrvnu Žrtvu Novoga Saveza, kao Misnu zadušnicu, slavimo prvi put na ovom tragičnom prostoru, u šumi Maclja, u spomen i za duše svih nevinih žrtava strašnog ratnog i poratnog vremena, koje su bez suda i krivnje odvedene u smrt bilo u logorima, bilo na “križnim putevima”, bilo da su bačene u ponore ili zakopane po raznim gubilištima u neobilježene mnogobrojne grobove diljem domovine Hrvatske ili izvan nje! Odmah moramo kazati tko je nevina žrtva.

Nevina je žrtva svaki muž i žena, svaki mladić ili djevojka, svako dijete ili starac, koji je ubijen samo zato jer je pripadao svome narodu, jer je bio član svoje Crkve ili je imao, po svojoj savjesti, političko uvjerenje različito od ideologije i politike onih koji su imali silu u ruci i možda bez ikakve odgovornosti samovoljno slali u smrt koga su htjeli i koliko su htjeli. Koliki je bio broj žrtava na svim stranama, to spada u strogu i objektivnu znanstvenu istragu kako bismo bili istinom oslobođeni od svih zloporaba i uporaba nedužnih za stalno podržavanje mržnje. Bila su to strašna vremena kad su bila pogažena sva etička načela i sve međunarodne konvencije koje su uvijek štitile ranjenike i zarobljenike od nasilja, koje su jamčile svakoj osobi sigurnost i zaštitu protiv samovolje, a na odgovornost je mogao biti pozvan i moglo se suditi samo onome koji se doista zločinom ogriješio o život i pravo drugoga i kome je objektivni sud, i uz mogućnost obrane, to dokazao. Ta načela spadaju u temeljna prava ljudske osobe i u bit pravednih i čovječnih odnosa među ljudima i među narodima. To su temelji civilizacije. Ali, iako živimo u XX. stoljeću, toliko puta nazvanim naprednim, ipak je počinjeno toliko nasilja i nečovječnosti nad nedužnim mnoštvima da to brojem žrtava nadmašuje barbarstvo prošlih stoljeća.

Ideologije, mržnja, pretenzije moćnih da tlače slabe, sijale su smrt i zavile u crninu nebrojene obitelji. Sve to dokazuje kako duboko može pasti čovjek kad umre Bog u njegovoj savjesti, kako strašno može biti okrutan čovjek kad mu srce ispuni mržnja, kako teške nepravde može počiniti čovjek protiv čovjeka kad mu cilj postane slijepa osveta.

Kad je u svibnju 1945. službeno završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je mnogovrsnim sukobima bila osobito tragično razbojište, očekivalo se da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Na žalost, hrvatski narod, a i drugi narodi, koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našli su se pred teškim iskušenjima nasilja. Hrvatski narod i njegova Crkva to su posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Toliki svećenici, redovnici, redovnice, vjernici i ljudi razne dobi i zvanja nestali su u nepoznatim grobovima nad koje se nadvila prisilna šutnja. Bilo je to vrijeme slično onome vremenu u Starom Zavjetu, kad je izraelski narod bio potlačen i raseljen pa je prorok Jeremija u svojim tužaljkama molio: Spomeni se, Gospode, što nas je snašlo … Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice … Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti (Tuž 5,1.3.5). Prorok tuguje uime svoga naroda: U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše (Tuž 2,21).

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti, sa svojim neotuđivim pravima.

Povod i razlog što smo baš ovdje u Maceljskoj šumi okupljeni u ovoj svetoj misi zadušnici i što baš ovdje u svoje srce i molitvu sabiremo sve nevine žrtve, jest što su baš na ovom mjestu pali žrtvom u noći između 4. i 5. lipnja 1945., svećenici, redovnici i svećenički pripravnici, ukupno 20 osoba. Njima se u noći između 8. i 9. lipnja pridružio još jedan svećenik – franjevac; dakle ovdje leži 21 žrtva duhovnog poziva, među tisućama drugih zarobljenika. Imena su im zapisana u knjizi Kronike Franjevačkog samostana u Krapini. Svi su redovnici pripadali franjevačkom redu.

(…)

Osluhnimo kakvu poruku upućuju duše pokojnika s kojima se povezujemo u ovoj Euharistiji! Ta nam je poruka važna i u ove dane nemira, prijetnje i nasilja.

Njihova je poruka iz vječnosti poruka opraštanja, pomirenja, mira i ljubavi! Bila bi najteža uvreda za njih kad bi ih netko zlorabio da u njihovo ime potiče na osvetu, da na račun njihove žrtve sije mržnju. To bi bila najtamnija ljaga na njihovoj uspomeni. Onima koji su u zabludi svoje savjesti skrivili njihovu smrt, ako su otišli s ovoga svijeta, sudio je pravedni Bog, a ako su još živi, molimo za njih milost da se pokaju, i da im milosrdni Bog oprosti. Tako je Isus molio na križu.

Ipak, časteći spomen svih nedužnih žrtava, sjetimo se nepovredivosti i dostojanstva života svakoga ljudskog bića i molimo milosrđe Božje da se više nikada ne dogodi ono što se događalo u prošlosti. Molimo da se više ne događa nasilje nad najnedužnijim i najnemoćnijim ljudskim bićima, a to su oni još nerođeni sakriveni pod srcem majki. Strašno je što ta umorstva još uvijek traju, i možemo kazati, desetkuju naš narod. Poštivanje života mora biti naša svijest i naša savjest. Ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čovjeku mora biti naše uvjerenje i naš život. Zato se ne smije dogoditi da učinimo nasilje protiv bilo čijeg života, prava, imetka i dostojanstva.

I na ovim grobovima molimo za obraćenje i mir u domovini svih ljudi i svih naroda. Ako se oslobodimo grijeha, vjerujemo u pobjedu dobra, u pobjedu mira, slobode i ljubavi! Za to s nama mole svi nebeski spašenici zajedno s Presvetom Bogorodicom i našom Majkom! Molimo svaki dan osobno, u obitelji, u župskoj zajednici, za obraćenje i mir Domovine!

Zato mi nećemo otići s ovih gubilišta ni ogorčeni, ni srditi, ni otrovani bilo kakvim zlim osjećajem. Otići ćemo pripravni da pružimo ruku pomirnicu svakom koji je želi prihvatiti. Molitvom i ljubavlju obuhvatit ćemo sve ljude da milosrdni Bog u svom smilovanju, zalogom Kristove Krvi i krvi tolikih žrtava, podari mir i sigurnost našim srcima, našim prostorima, hrvatskom narodu i svim narodima koji nas okružuju! Čistom dušom molimo za dar slobode u kojoj su svi sigurni, svi poštivani, svi prijateljstvom povezani da svi živimo život dostojan naše kršćanske civilizacije! Tu molitvu povjerimo Presvetom Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu! A svim dragim pokojnicima neka svijetli svjetlost vječna i počivali u miru Božjem! Amen!

Franjo kard. Kuharić

nadbiskup zagrebački

Macelj, nedjelja, 9. lipnja 1991.