Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas, prve nedjelje došašća, započinjemo novu liturgijsku godinu, to jest novi hod Božjeg naroda s Isusom Kristom, našim Pastirom, koji nas vodi u povijesti prema ispunjenju Božjeg kraljevstva. Zato ovaj dan ima posebnu čar, daje nam doživjeti duboki osjećaj smisla povijesti. Ponovno otkrivamo ljepotu zajedništva svih nas koji smo na putu: Crkve, sa svojim pozivom i poslanjem, i čitavog čovječanstva, naroda, civilizacija, kultura, svi kroče putovima vremena.

Ali kamo taj put vodi? Postoji li zajednički cilj? I koji je to cilj? Gospodin nam odgovara po proroku Izaiji i kaže ovako: “Dogodit će se na kraju danâ: / Gora doma Jahvina / bit će postavljena vrh svih gora, / uzvišena iznad svih bregova. / K njoj će se stjecati svi narodi, / nagrnut će mnoga plemena i reći: / ‘Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, /pođimo u dom Boga Jakovljeva! / On će nas naučiti svojim putovima, / hodit ćemo stazama njegovim'” (2,2-3). To je ono što kaže Izaija o cilju prema kojem idemo. To je univerzalno putovanje prema jednom zajedničkom cilju, koji u Starome zavjetu predstavlja Jeruzalem, gdje je podignut hram Gospodnji, jer odatle, iz Jeruzalema, je došla objava Božjeg lica i njegov zakon. Ta je objava našla u Isusu Kristu svoju puninu, i “hram Gospodnji” je postao on sâm, Riječ tijelom postala: on je vođa i ujedno cilj našeg putovanja, putovanja čitavoga Božjeg naroda; i u njegovu svjetlu također drugi narodi mogu kročiti prema Kraljevstvu pravednosti, prema Kraljevstvu mira. Kaže također prorok: “koji će mačeve prekovati u plugove, / a koplja u srpove. / Neće više narod dizat’ mača protiv naroda / nit’ se više učit’ ratovanju” (2,4). Dopuštam si ponoviti ove prorokove riječi, slušajte dobro: “koji će mačeve prekovati u plugove, / a koplja u srpove. / Neće više narod dizat’ mača protiv naroda / nit’ se više učit’ ratovanju”. Ali kada će se to dogoditi? Kakav li će to biti lijep dan kada se oružja budu rasklopila i pretvorila u sredstva za rad! Kakav će to lijep dan biti! A to je moguće! Ulažimo u nadu, u nadu mira, i to će biti moguće!

Taj hod nije nikada završen. Kao što u životu svakog od nas postoji potreba da ponovno krenemo, da ponovno ustanemo, da ponovno pronađemo smisao cilja vlastitoga života, tako je za veliku ljudsku obitelj nužno uvijek iznova obnavljati zajednički obzor prema kojem smo se zaputili. To je obzor nade! To je cilj kojem treba ići da bi naš hod bio dobar. Vrijeme došašća, koje danas ponovno započinjemo, vraća nam obzor nade, nade koja ne razočarava jer je utemeljena na Božjoj riječi. Nada koja nije varljiva, jednostavno zato jer nas Gospodin neće nikada razočarati! On nas neće razočarati! Mislimo i osjetimo tu ljepotu.

Uzor toga duhovnog stava, toga vladanja i kročenja u životu, je Djevica Marija. Jednostavna seoska djevojka, koja nosi u srcu čitavu Božju nadu! U njezinu krilu, Božja nada se utjelovila, postala čovjekom, postala povijest: Isus Krist. Njezin Veliča je himan Božjeg naroda na putu, i svih muškaraca i žena koji svoju nadu stavljaju u Boga, u moć njegovog milosrđa. Pustimo da nas vodi ona, koja je majka, koja je mama i zna kako nas voditi. Pustimo da nas ona vodi u ovom vremenu iščekivanja i djelatne budnosti.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
danas se obilježava Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Izražavao našu blizinu osobama koje boluju od te bolesti, osobito djeci; blizina koja je vrlo konkretna zbog tihe zauzetosti tolikih misionara i djelatnika. Molimo za sve, također za liječnike i znanstvenike. Neka svaki bolesnik -neka nitko ne bude isključen – ima pristupa lijekovima koje trebaju.
Srdačno pozdravljam sve prisutne hodočasnike: obitelji, župe, udruge. Napose vjernike iz Madrida, zbor “Florilege” iz Belgije, skupinu “Famiglie Insieme” iz Solofrae, i članove udruge Associazione artistica operaia iz Rima.
Pozdravljam vjernike iz Barija, Sant’Elpidio a Marea, Pollenze i Grumo Nevana.
Svima želim dobar početak došašća. Dobar tek i do viđenja!