DOSJE RUANDA
Dok nas razna glasila svakodnevno obasipaju potresnim slikama i vijestima o krvoproliću i istrebljivanju naroda u afričkoj državi Ruandi, rijetko se spominje da je to bila jedna od najkatoličkijih država na afričkom kontinentu (44,37%), da je ondje upravo Katolička Crkva u tijeku posljednjeg stoljeća izvršila veliko djelo ne samo naviještanja Evanđelja, nego i promicanja općeg narodnog dobra na mnogim područjima, i da je među žrtvama zaista mnogo crkvenih službenika koji ginu zajedno sa svojim vjernicima. Prenosimo dokumentirani prikaz “Dosje Ruanda” iz srpanjskog broja biltena međunarodne informativne katoličke agencije “FIDES”.

Raspeta i neumorna Crkva
Kao što je poznato Ruanda je žrtva najkrvavijeg zločina u svojoj povijesti. Atentat koji je koštao života predsjednika Ruande i predsjednika Burundija, bio je povod eksplozije građanskog rata. Govori se o pola milijuna mrtvih, a bilanca još nije zaključena. Unakrsna vatra protivničkih strana uzrokovala je mnogo štete i velik broj crkvenih žrtava: najmanje tri biskupa, oko 25% svećenika (lokalnih i misionara), redovnika, redovnica i tisuća laika.
U paklenom spektaklu bratoubilačkog rata, velika je važnost mnogih svjedočenja solidarnosti sa strane kršćanskih i drugih osoba dobre volje koji su riskirali svoje živote da bi spasili tuđe, i to drugih etničkih skupina, i onih koje je zatekla ista sudbina u tom holokaustu. U posljednjem obračunu ove barbarske eksplozije, među strahotama koje su nanesene ruandskom narodu, proizlaze i rječita svjedočenja velike ljubavi, kršćanske solidarnosti, čak i građa za novu knjigu kršćanskih mučenika, zalog nade za društvo i za ruandsku Crkvu.
Toj Crkvi, upravo u spremanju dvostrukog slavlja jubileja dvijetisućite godine i prvih sto godina evangelizacije ruandskog naroda, postavlja se velika pastoralna zadaća da opet pronađe u svim komponentama ruandskog naroda bit prave ljudskosti i potrebu za ljubavlju i za bratskom solidarnošću u kršćanskoj vjeri.

Narod u potrazi za identitetom
Ruanda, područje središnje Afrike koja graniči sa Tanzanijom, Ugandom, Zairom i Burundijom, poznata je kao “zemlja tisuću brežuljaka”, prevledavaju planine i uživa umjerenu klimu.
Stanovništvo je sačinjeno od tri glavne narodnosti: Hutu (90%), Tutsi (9%) i Twa (1%). Starosjedioci Twa su nekoć podlegli Hutima iz loze Bantu. Oko 17 stoljeća došli su Tutsi, etiopijski narod ratničke tradicije, koji su odmah zavladali i uveli tvrdi feudalni sustav, pretvorivši pripadnike plemena Hutu u sluge. To se dogodilo i u Burundiji. Stanovništvo obitava u selima po visinskim padinama.
Poljoprivreda daje 65% nacionalnog bruto proizvoda. Premda ima velika prirodna bogatstva, Ruanda je zemlja ekonomski vrlo slaba. Prema podacima UN ona je jedna od 25 najsiromašnijih zemalja u svijetu. Glavni grad Kigali je praktički veliki urbani centar. Ruanda je i kontinentalna afrička zemlja s najvećom demografskom gustoćom: 256 stanovnika po kilometru. Službeni jezici su francuski i kinija-ruandski.
Ruanda je mlada država koja je kolonijalni period prošla zajedno sa Burundijom: njemački protektorat od 1884. i belgijska uprava od 1919. do 1962.
G. 1959. većinski Huti ustali su s oružjem protiv Tutsi feudalaca i zbacili posljednjeg kralja (mwamija) Kigerija V, označavajući kraj jedinstva Ruande i Burundija. G. 1962. proglašena je nezavisnost, poslije izbora i referenduma na kojima je pobijedila Republikanska partija (Permehutu). Izbija okrutan rasni rat između Hutua i Tutsija, koji je trajao do 1964. G. 1973. izbio je sukob između Ruande i Burundija. Iste godine je bio državni udar generala Juvenala Habyalimana. Pod njegovim vodstvom Ruanda je dobila ustav, s predsjedničkim i jednostranačkim sistemom, potvrđen referendumom 1978. G. 1990. počeo je novi građanski rat, a 6. travnja 1994. atentat na predsjednika Ruande i predsjednika Burundije pokrenuo je ekstremističke grupe i pobunjeničke skupine u građanski rat koji se još uvijek vodi, s nepredvidljivim ishodom.

Nagli razvitak Crkve
Evangelizacija ruandskog naroda počela je u našem stoljeću djelovanjem afričkih misionara (bijeli oci), koji su otvorili prve misijske postaje u Save i u Zaza. Značajni datumi razvoja Crkve u Ruandi su slijedeći: g. 1912. utemeljenje apostolskog vikarijata u Kivu, koji obuhvaća Ruandu i Burundiju, i utemeljenje tamošnje družbe časnih sestara Benebikira (Marijine kćeri); g. 1917. ređenje prvih ruandskih svećenika; g. 1922. utemeljenje apostolskog vikarijata za Ruandu; g. 1930. početak brojnih obraćenja; g. 1952. imenovanje prvog ruandskog biskupa domoroca Alojzija Bigirumwamija kome je povjeren i novi apostolski vikarijat Nyundo; g. 1959. uspostava redovite hijerarhije s nadbiskupijom Kabgayi i biskupijom Nyundo; g. 1961. utemeljenje biskupije u Ruhengeri i u Astridi, s domorodačkim biskupima i svećenicima; g. 1980: osnivanje Ruandske biskupske konferencije.
G. 1992. među 7.490.000 stanovnika, katolika je bilo 3.323.000 (44,37%) u 9 biskupija povjerenih mjesnim biskupima, i unutar njih, u 122 župe i 308 misijskih postaja. U zajednici s biskupima u poslanju Crkve djelovalo je 557 svećenika (353 biskupijska i 204 redovnička), 288 redovnika laika, 1.161 redovnica, 39 članova sekularnih instituta, 73 misionara laika i 4.282 katehista. Na svakih 13.447 stanovnika, odnosno 5.966 katolika dolazio je jedan svećenik.
Podomaćena Crkva sada ima odlične temelje. Svi biskupi su domoroci, polovina svećenika, velika većina redovnika i redovnica (oko 800 od 1.161). Časne sestre družbe Benebikira već su afirmirane i rade u evagelizaciji i ljudskom promicanju, ponajviše žene, ne samo u Ruandi nego i u drugim zemljama. Brojna su svećenička i redovnička zvanja. Tri najveća nacionalna sjemeništa (pripravne naobrazbe, filozofije i teologije) su prepuni, s 282 sjemeništaraca.

Crkveni doprinos za unapređenje općeg dobra
Ruandska Crkva je dala poseban doprinos promicanju općeg dobra u narodu. G. 1975. u povodu 75. godišnjice mjesne Crkve biskupi su istaknuli velik doprinos Crkve vrednovanju ruandske kulturalne baštine, objavljivanjem gramatika, rječnika i školskih knjiga. Crkveno djelovanje se izrazilo i na području zdravstva, otvaranjem novih bolnica, ambulanta, centara za obrazovanje hendikepiranih, pomoći za trudnice, sirotišta… Na društvenom području Crkva se posebno zauzela za sredstva društvenog priopćavanja što svjedoče novine “Kinyamateka” (utemeljene 1930.), “Hobe” i drugi časopisi katoličkih organizacija.
G. 1922. Crkva je upravljala 20 dječjih vrtića s 1.436 djece, 970 osnovnih škola s 665.177 učenika i 136 srednjih škola s 43.039 učenika i 22 studenta viših škola. Na zdravstvenom i dobrotvornom području Crkva je upravljala s 36 bolnice, 70 ambulanti, 2 bolnice za gubavce, 13 domova za stare i hendikepirane, 25 sirotišta i 5 vrtića za djecu.

Izazovi pastoralnom djelovanju Crkve
U već navedenom pastirskom pismu iz g. 1975., biskupi potiču pastoral inkulturirane evangelizacije. Posebna je pažnja posvećena obiteljima, mladima, duhovnim zvanjima i glasilima. Među ruandskim vrijednostima koje kršćani trebaju unaprijediti, biskupi su posebno naznačili religioznost, poštivanje života i obitelji, društvenu osjetljivost odnosno solidarnost, vrednovanje dostojanstva poljoprivrednog rada i obrta. Treba, također naglasiti trud Crkve na području društvenih sredstava priopćavanja utemeljenjem novina i časopisa, te svećeničko zborovanje u ljeto 1990. koje se bavilo glasilima. Među već spomenutim časopisima Kinyamateka i Hobe moramo nadodati i najnovije Kigalski Dialogue i njegovu vrijednu studiju o raznim problemima, društvenim, kulturnim, vjerskim, ekonimskim i političkim, također Sangano za dijalog među studentima, učiteljima i roditeljima, i Muhabura.
Novi problemi izazvani građanskim ratom, kao što su preživljavanje izbjeglica i prognanih, pomoć ogladnjelima u siromašnoj zemlji, teški problemi glede poštivanja ljudskih prava, hitnost izmirenja i demokratskog suživota, traže od Crkve pastoralne planove i zalaganje kojem ne smije manjkati duhovna i materijalna solidarnost cijele Crkve.

Misionarski zadatak mjesne Crkve
Izazovi hitnih zahtjeva ne smiju ograničiti misionarski zamah ruandske Crkve. 43% ruandskog stanovništva pripada tradicionalnim afričkim religijama, a oko 1% su muslimani. Ruandski svećenici se osjećaju suodgovornima za evangelizaciju svijeta. Ovako su pisali 1975. povodom dvaju jubileja ruandske Crkve: “Naša Crkva, postavši odrasla, mora slati misionare ne samo iz jedne biskupije u drugu, nego i izvan granica naše zemlje”. No ruandska Crkva je već misionarska prema van. Ruandski redovnici i redovnice već rade kao misionari u Tanzaniji, Burundiji, Zairu, Ugandi, Etiopiji, Kamerunu, Nigeriji, Togu, Burkini Faso i Beninu. Slijedeće stoljeće Crkve u Ruandi predstavlja novi poziv navještanja Evanđelja čitavom svijetu.

BEOGRADSKI NADBISKUP PERKO O STAJALI[TIMA SPC I PAPINU (NE)DOLASKU
U svezi s posjetom Ivana Pavla II. Zagrebu i Sarajevu, njemačka informativna agencija KNA objavila je analizu koju je prenijelo više njemačkih listova. Pored već poznatih činjenica, posebno se komentira odnos Beograda prema Sv. Stolici i Papinu posjetu. U tom djelu komentara se kaže:
“U Rimu žale što do već dugo predviđenog posjeta Beogradu neće doći. Srpsko-pravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović je sredinom srpnja označio Papin posjet glavnom gradu bivše Jugoslavije #!nepoželjnim#!. Kao razlog takvog stava naveo je #!antisrpsko#! stajalište Vatikana. I prije toga, u veljači ove godine, srpski su se pravoslavni biskupi izjasnili protiv dolaska Ivana Pavla II. Većina je biskupa smatrala da #!vremena još nisu zrela#!. Beogradski katolički nadbiskup Franc Perko tada je izjavio da se čini kako Srpska Pravoslavna Crkva želi spriječiti pohod Pape Beogradu. Premda se srpski predsjednik Milošević izjasnio u prilog Papina dolaska, Sv. Otac ne može posjetiti zemlju bez slaganja, odnosno službenog poziva Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve. Ali na svom posljednjem zasjedanju Sinod je to pitanje izostavio. Nadbiskup Perko navodi kako Srbi žele spriječiti dolazak Sv. Oca jer smatraju da postoji svojevrsan savez Katoličke Crkve i islamskog fundamentalizma, i dodaje kako je #!još uvijek jaka propaganda po kojoj Vatikan stoji na čelu međunarodne kampanje protiv Srbije i Pravoslavne Crkve#!, a “srpsko je pravoslavlje” po ocjeni KNA “izrazito nacionalističko.”
“Čak kad bi taj prigovor mogao vrijedjeti i za hrvatsko katolištvo”, ističe KNA, “što se tiče Srpske Pravoslavne Crkve takvu tvrdnju dodatno potvrđuje primjer njenog dugogodišnjeg neslaganja s Makedonskom Pravoslavnom Crkvom, koji se u međuvremenu pretvorio u otvoreni crkveni sukob. Vodstvo SPC postavilo je Makedonskoj Pravoslavnoj Crkvi ultimatum da se do rujna o.g. vrati u okrilje Srpske Pravoslavne Crkve inače slijedi ekskomunikacija. Makedonski patrijarh Mihail izjavljuje: #!Srpska Crkva može nas pokoriti jedino vojskom#!.
Srpska Pravoslavna Crkva proglasila je svoju autokefalnost 1219. godine i tako postala nezavisnom od ekumenskog patrijarhata Carigradu, a iz političkih je razloga odobrila g. 1959. stvaranje nezavisne makedonske Crkve. No, nakon raspada Jugoslavije, ozračje se mijenja, Srbija otvoreno pretendira na Makedoniju, i sada bi se makedonski vjernici trebali ponovno staviti pod duhovno vodstvo patrijarha Pavla.

Patrijarh protiv mirovnog plana
Srpska Pravoslavna Crkva nepopustljiva je i u Bosni. Vodstvo SPC i patrijarh Pavle odbili su mirovni plan i novu podjelu područja Bosne i Hercegovine. U proglasu tom prilikom je rečeno: #!Prije ćemo pristati na smrt, nego da budemo izdajice vlastitog naroda#!. Istovremeno se potvrđuju zahtjevi Srbije za sve većim dijelovima Bosne. Tvrdi se kako zapadne države nemaju pravo vršiti pritisak na srpski narod. Biskupi SPC pozivaju #!sav srpski narod#! da brani svoja stoljetna prava, slobodu i životne interese, kao i pravo da žive u zemlji svojih očeva i djedova.
Nadbiskup Perko smatra da se na temelju tih izjava može zaključiti kako bi rat u Bosni i Hercegovini mogao trajati još 15 godina. #!Samo bi osnivanje jednog protektorata pod okriljem UN prekinulo borbe (…), Svi su dosadašnji pregovori završili u slijepoj ulici. (…) Pogrešno je vjerovati da će Bosna pristati na podjelu svog područja. Srpska Pravoslavna Crkva želi da okupirana područja ostanu pod srpskom vlašću, katolički Hrvati žele povrat svojih područja, a Muslimani žele očuvati cjelovitu Bosnu#! izjavio je beogradski nadbiskup Perko.”