Dr. Akmadža istaknuo je da je bilo važno napisati knjigu da se sagleda ne samo povijest Katoličke Crkve u drugoj polovici 20. stoljeća i povijest života kardinala Kuharića nego da se pogleda cjelokupno razdoblje života hrvatskog naroda od kraja 2. svjetskog rata do Domovinskog rata i samostalnosti Hrvatske. To su vrlo teška razdoblja, komunizam i rat, koja su pratila Kuharića u raznim fazama njegova života. Razumjeti povijest bez njegove uloge u tome bilo bi vrlo teško, smatra autor.

Prema riječima dr. Akmadže, iznimna je uloga kardinala Kuharića. „On se nije miješao u politiku, ali kao nadbiskup i predsjednik biskupske konferencije bio je upoznat sa svime i u kontaktu sa svim osobama koje su bile bitne za politički život ondašnje Jugoslavije i poslije Hrvatske. Njegova razmišljanja, uloga i stavovi ostavljaju jasniji dojam o našoj povijesti toga vremena. On je kao prva osoba Crkve, ne umanjujući važnost ostalih biskupa s područja Hrvatske, davao smjer ponašanja Crkve u tim vremenima s kojima se hrvatski narod može ponositi. Vrlo se savjesno i čvrsto Crkva i kardinal Kuharić postavljala u svim teškim okolnostima“, rekao je dr. Akmadža.

U knjizi se može vidjeti da je kardinal Kuharić bio jedan od zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa, da je imao mišljenje, i tamo gdje je mogao govorio je i u prilog samostalnosti Hrvatske, ali je izrazio i neslaganje s hrvatskom politikom prema Bosni i Hercegovini.

„On je imao svoj stav prema svim tim zbivanjima, ponajprije ih je unosio u dnevnik, rjeđe u javnosti upravo zato da ne bi utjecao na politička zbivanja. On se nije priklanjao ni jednoj političkoj stranci, nije davao potporu bilo kojem političkom smjeru, nego je iznosio stavove o političkim zbivanjima u smislu zaštite vjernika, hrvatskog nacionalnog interesa i pozivanja posebice u ratnim okolnostima na mir, solidarnost i na borbu protiv bilo kakve mržnje i osvete“, pojasnio je dr. Akmadža.

Na 600 stranica knjige puno je dokumenata i epizoda iz Kuharićeva života. Dr. Akmadža prikazuje ga kao osobu koja je od prvih svećeničkih dana djelovala u posebnim pastoralnim okolnostima i ističe da je sve to bilo važno za razvijanje njegovog domoljubnog zanosa i nacionalnog ponosa.

„Tek što je postao svećenik poslan je na pastoralno djelovanje na vrlo opasno područje Samobora i Jastrebarskog gdje su već bili zatvoreni ili ubijeni neki svećenici i gdje se vršilo nasilje nad Crkvom. I u takvim okolnostima nadbiskup Stepinac, koji ga je poznavao ne samo kao svog učenika, nego kao čovjeka iz njegovog kraja, imao je toliko povjerenja u njega da ga mladog, neiskusnog pošalje na takav teren. Kuharić se odmah susreo sa svim grozotama komunističkog sustava u prvim godinama nakon rata. Sam se susreo s nasiljem, procjenjuje da je slučajno izbjegao smrt jer je zakasnio u dolasku u župni ured, gdje je već bilo provaljeno i dočekali su ga prijeteći natpisi. Ustrajao je. Nije se bojao. UDB-a ga je od početka pratila, angažirala mnoge suradnike, bliske Kuharićeve prijatelje da ga nadziru ne bi li našli nešto kompromitirajuće kako bi ga mogli ucijeniti. Kako to nisu uspjeli odustali su od toga da ga pridobiju na svoju stranu. Nastavio je sve do imenovanja za biskupa 1964. dosljedno provoditi i čvrsto se držati svoga stava. Nikad nije pokleknuo pod pritiscima. Činjenica je da mu je u svemu bio uzor nadbiskup Stepinac s kojim je komunicirao na razne načine dok je bio zatočenik u Krašiću i od Stepinca dobivao, i on i drugi svećenici, upute kako se ponašati u takvim okolnostima“, rekao je autor knjige.

Prema riječima dr. Akmadže, Kuharić se bojao kad je čuo prve glasove da će biti biskup, tražio je od Šepera i nuncija da se to zaustavi, rekavši da on to ne može, ne zato što se nije smatrao sposobnim, nego je malo zazirao jer nije imao priliku kao drugi školovati se u inozemstvu. Smatrao je da su drugi školovaniji i sposobniji od njega za tu dužnost. No nuncij ga je uvjeravao da Sveta Stolica ne treba stručnjaka, nego duhovnog pastira. Uz podršku Šepera i nuncija vrlo teško je prihvatio tu službu. Kroz cijelo vrijeme pisanja dnevnika ponavlja se da Kuharić to istinski nije želio, ali poslušnost Papi bila je na prvom mjestu. Nije bio egoističan, bio je preskroman gledajući sebe, rekao je dr. Akmadža.

Osoba koja je obilježila život kardinala Kuharića je Alojzije Stepinac.

„Toliku ljubav prema Stepincu nitko nije iskazivao kao Kuharić. Svoj je svećenički život povezao sa Stepincem koji mu je bio uzor. Nije strahovao pred komunističkim vlastima ni javno ni u privatnim razgovorima braniti njegovu nevinosti i svetost. Vlasti su mu to zamjerale. Neprestano su ga zbog toga napadale. Zbog toga su prigovarale Svetoj Stolici i vršili pritisak da Kuharić ne bude nadbiskup. Međutim, Kuharić nije odustajao. Uspio je dočekati da kardinal Stepinac bude proglašen blaženim“, rekao je dr. Akmadža.

Osvrnuo se i na Kuharićevo djelovanje u vrijeme Hrvatskoga proljeća.

„U razdoblju Hrvatskoga proljeća Vatikan je Jugoslaviju smatrao mekšom socijalističkom zemljom izvan sovjetskoga bloka s kojom se može nešto postići. U tome vremenu, kad i Kuharić postaje zagrebački nadbiskup, dolazi do obnove vatikansko-jugoslavenskih diplomatskih odnosa (1970.), Tito kao prvi komunistički predsjednik posjećuje Papu(1971.), dolazi do poboljšanja odnosa Svete Stolice i Jugoslavije. U tim okolnostima događa se Hrvatsko proljeće. Nadbiskup Kuharić i ostali biskupi prate što se događa, no Sveta Stolica ne želi miješanje Crkve u to jer želi stabilnost Jugoslavije, boji se upliva Sovjetskog Saveza u ta zbivanja, želi da odnosi Crkve i države ostanu nenarušeni. S druge strane biskupi ocjenjuju da je to ponajprije unutarpartijski sukob u koji se oni ne trebaju miješati. No Kuharić je reagirao kad je završila ta faza Hrvatskoga proljeća, odnosno počinje žestoko reagirati i ulaziti u sukobe s vlasti kad komunisti počnu s hapšenjima ljudi. On je svojim poslanicama, propovijedima i prosvjedima stao u njihovu obranu i time postao ključni neprijatelj komunističkoga režima i ti loši odnosi su trajali skoro do Titove smrti“, rekao je dr. Akmadža.

U knjizi se govori i o odnosu kardinala Kuharića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske često se u javnosti moglo vidjeti zajedno kardinala Kuharića i predsjednika dr. Franju Tuđmana, no prema riječima dr. Akmadže, nije tu bilo političke bliskosti. „Devedesetih godina ti su susreti bili više protokolarni. Bližih susreta u četiri oka bilo je vrlo malo. Kuharić je iz tih susreta donosio nekakve zaključke koji su bili u određenom trenutku ili su bili pod utjecajem informacija ili dezinformacija koje je dobivao od drugih gostiju. Kuharićevi stavovi o Tuđmanu su se mijenjali kako su se mijenjale okolnosti i informacije koje je dobivao. Bez obzira što se znao kritički osvrnuti na neke Tuđmanove poteze, Kuharićev konačni stav o Tuđmanu je vrlo pozitivan“, rekao je dr. Akmadža. „Došla je i faza kada Kuharić odlazi u mirovinu, a Tuđman se razbolio kad je došlo do bliskih ljudskih odnosa na duhovnoj razini, razgovora o vjeri, podjeli sakramenata Tuđmanu i njegovoj obitelji“, istaknuo je dr. Akmadža.

U knjizi se može saznati i cijeli kontekst kako je nastala propovijed kardinala Kuharića o domoljublju i rodoljublju izrečena u kolovozu 1991. godine u Petrinji. Prema Akmadžinim riječima, djelovanje Crkve u Domovinskom ratu obilježeno je kroz tu kardinalovu propovijed u kojoj se on bori protiv svake mržnje i osvete.

Snovi kardinala koji su mu se ostvarili su, prema riječima dr. Akmadže, pad komunizma, raspad Jugoslavije, Hrvatska je postala samostalna i priznata, oslobodili smo se u Domovinskom ratu, papa Ivan Pavao II. prvi put je došao u Hrvatsku u ratnim vremenima, a kardinal Stepinac postao je blaženik.

Na kraju knjige objavljena je duhovna oporuka kardinala Kuharića u kojoj pokazuje svu svoju skromnost u životu i radu, ali i ljubav prema Bogu, vjeri, narodu, Stepincu, domovini. Dr. Akmadžu je posebno oduševilo kako je papa Ivan Pavao II. nakon kardinalove smrti ocijenio njegov život što je i zaključak i pregled cijele knjige u nekoliko rečenica. „Franjo Kuharić je naš Wojtyla. Bili su slični u stavovima, djelovanjima, prošli su slične okolnosti. Lijepo ih je uspoređivati“, zaključio je dr. Akmadža.