Obnovu javnog čašćenja sv. Zoila u Zadarskoj nadbiskupiji želi obnoviti zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji će na Nedjelju Caritasa 13. prosinca, za vrijeme misnog slavlja u 18 sati, u župnoj crkvi Bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru proglasiti sv. Zoila zaštitnikom Caritasa Zadarske nadbiskupije – jer je sv. Zoilo kroz stoljeća bio zaštitnik zadarskih siromaha, kao i naslovnik hospitala i ubožnica najugroženijih Zadrana. Zagovoru sv. Zoila utjecali su se brojni pučani u socijalnoj potrebi, u staleškom smislu niži slojevi zadarskog građanstva.

Sv. Zoilo bio je svećenik koji je pokornički živio u 3. st. u Akvileji. Na starom prijepisu jednog martirologija iz 1596. g. piše: ‘Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista‘. Po tom činu, u teškom vremenu progona prvih kršćana u doba Dioklecijana, izložio se učiniti djelo milosrđa, mrtvog pokopati.

Zoilo je živio kao ponizni pokornik u kolibi u močvarnom kraju kod Akvileje. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji gdje se brzo proširio njegov kult. Nakon provale Huna i razaranja tog grada 452. g., Zoilove moći prenesene su u biskupiju Udine gdje je bio čašćen 6. veljače, odakle se štovanje bilo proširilo u Istru, i danas se štuje u sjevernoj Italiji.

Od 1307. g. do početa 18. st. u Zadru nije bilo crkve koja nije imala sliku, palu, oltar ili neki umjetnički prikaz sv. Zoila, što potvrđuje koliko je bio čašćen i voljen u zadarskom puku.

„Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, zvali su se varošani, živjeli su u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za običnog čovjeka. Kult svetaca gradskih zaštitnika u srednjovjekovlju jedan je od najupečatljivijih oblika religioznosti gradskih komuna. Sv. Zoilo zauzima vrlo važno mjesto u zadarskoj hagiografiji jer je bio jedan od najomiljenijih svetaca zadarskog puka, najugroženijeg dijela zadarskog društva. Kult sv. Zoila bio je iznimno bitan za puk. U Arhivu Zadarske nadbiskupije, u Državnom arhivu u Zadru i u Znanstvenoj knjižnici u Zadru nalazimo pregršt informacija da je gotovo svaka crkva, svaka kapela u Zadru imala sliku ili neki kip u čast sv. Zoila. To najzornije govori koliko su Zadrani štovali sv. Zoila“, pojasnio je dr. Dundović.

U 17. st., kada se razmatra premještaj tijela sv. Šimuna zbog rušenja crkve Marije Velike u kojoj se nalazio, zadarski nadbiskup Luca Stella određuje da se sarkofag s posmrtnim ostacima sv. Zoila, koji se također nalazio u Marije Velike, 16. prosinca 1622. g. prenese u zadarsku katedralu Sv. Stošije.

„Zbog toga se sv. Zoilo časti i 23. prosinca, datum koji se uzima kao datum njegove mučeničke smrti i 16. prosinca kada se obavio prijenos posmrtnih ostataka sv. Zoila u zadarsku katedralu. Čašćenje sv. Zoila u zadarskoj katedrali uvijek je bilo slavljeno uz najveće počasti. O tome postoje izvornici, npr. Kompendij o službama i ceremonijama u zadarskoj katedrali kroz godinu. Napisao ga je zadarski kanonik Ivan Maria Ferrari, čuva se u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, on o tome najbolje i najzornije govori. Dakle, jedan Zadranima vrlo dragi svetac. Uoči blagdana sv. Zoila katedrala je zvonila, pozivala ljude na molitveno okupljanje. Mnogi Zadrani su dolazili, otvarao se relikvijar sv. Zoila. Sve je prštilo od svečanosti i ceremonije, kako je to u baroknom razdoblju bilo. Svakako, vrlo važna povijesna i hagiografska osoba za Zadar“, protumačio je dr. Dundović.

Prijenos tijela sv. Zoila u katedralu Sv. Stošije bio je veličanstveni crkveni i veliki događaj za cijeli grad, osobito važan za hrvatski puk koji se njemu utjecao, a bio je izložen mletačkoj vlasti, opisao je dr. Dundović.

„Od 1622. g. blagdan sv. Zoila počeo se slaviti na dan prijenosa svečevog tijela, 16. prosinca. Glavno slavlje s velikim svečanostima slavilo se 23. prosinca, o čemu svjedoče i dokumenti, arhivske isprave to potvrđuju. Tijelo sv. Zoila čuvalo se u dva dijela. U mramornom sarkogafu u kovčegu od čempresovine bile su kosti sveca, a u srebrnom relikvijaru glava, sa spisima o autentičnosti relikvije. Prije prijenosa relikvije, nadbiskup Stella je proveo rekogniciju svečevih moći, odredio je trodnevni post i javne molitve a sarkofag je otvorio u prisutnosti gradskih vlasti i klera“, ispripovijedao je dr. Dundović.

Dr. Dundović važnim je istaknuo dolazak zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića na stolicu zadarske Crkve 1713. g. „Nadbiskup Zmajević bio je vrlo mudar čovjek, revan pastir zadarske Crkve i dugujemo mu mnoge dobre čine u zadarskoj crkvenoj i svjetovnoj povijesti. Zmajević naređuje 1714. g. svom kanoniku Ivanu Tanzlingeru Zanottiju (1651.-1732.) da se raspita o kultu sv. Zoila. Očito je nadbiskup Zmajević primijetio da je sv. Zoilo vrlo, vrlo bitan za puk koji je bio minoran u odnosu na druge tadašnje staleže u gradu Zadru. Nadbiskup Zmajević pokušava vratiti kult sv. Zoila u zadarsku Crkvu. To mu je i uspjelo jer je šest mjeseci kanonik Zanotti istraživao zadarske arhive, zadarske crkve, njihove bratovštine, matrikule, sve s čime su u to vrijeme raspolagali, da bi nadbiskupu Zmajeviću pokazao otkada se kult sv. Zoila časti u Zadru. I došli su do vrijednih podataka“, istaknuo je dr. Dundović. Nažalost, baš iz razdoblja nadbiskupske službe Zmajevića nedostaje najviše arhivskog gradiva, pa nemamo kontinuitet u praćenju povijesnih informacija.

„Činjenica je da je kult sv. Zoila imao kontinuitet kroz mnoga stoljeća. Nadbiskup Zmajević se obratio crkvenim vlastima u Rimu koje su odobrile daljnje čašćenje kulta sv. Zoila, jer već 1716. g. imamo u zapisima kanonika Ivana Maria Ferrarija da je 1716. g. svečano proslavljen dan sv. Zoila, 23. prosinca u katedrali sv. Stošije“, kazao je dr. Dundović.

Proglašavanje sv. Zoila zaštitnikom zadarskog Caritasa podsjeća da su i najpotrebniji Zadrani u srednjovjekovlju imali nebesku utjehu i zaštitu u svecu kojem su se utjecali, sv. Zoila. Zato će sv. Zoilo biti zaštitnik Caritasa, ustanove koja je usmjerena siromasima i ljudima u potrebi.

„Činjenica je da je zadarski puk, najsiromašniji dio tadašnjeg gradskog društva, vrlo brzo prihvatio kult sv. Zoila i do njega je jako držao. Drago mi je da se nadbiskup Puljić odlučio na taj korak, da barem pokušamo vratiti dio nekadašnjeg sjaja kulta toga dragog sveca čije je čašćenje bilo vezano uz brigu o siromasima. Mnoge zadarske bratovštine o kojima i kanonik Zanotti zapisuje u svom izvješću nadbiskupu Zmajeviću o razvoju kulta sv. Zoila, na početnim stranicama u svojim matrikulama gdje su zazivali zadarske svece, uvijek navode i sv. Zoila. Te bratovštine zaista su ostavile jako puno traga u brizi oko siromaha. Zadar je imao ogroman broj hospitala od Srednjeg vijeka sve do ranog Novog vijeka. Imali su ih crkva Sv. Marije, samostan benediktinki. Na mjestu sadašnjeg parkirališta kod crkve Sv. Marije nekad je bila crkva Sv. Martina, odnosno Sv. Bernardina, a uz nju hospital za najsiromašnije, za najbjednije pripadnike tadašnjeg grada o kojima se zaista vodila briga. S druge strane, sve crkvene institucije, samostani, sjemeništa i razna crkvena udruženja toga vremena, uvijek imaju dan u koji darivaju siromahe. Najčešće je to bilo oko Božića i Uskrsa, ali siromah nikad nije bio odbijen. Hospitala je bio jako velik broj u Zadru, ali i izvan bedema, prije nego što je porušena varoš koja je bila ispred gradskih kopnenih vrata. Dakle, možemo ustvrditi da zadarska javnost kroz dugi niz stoljeća, od Srednjeg vijeka pa sve do ranog Novog vijeka, zaista jest brinula o siromasima. I mi danas, kao Crkva i društvo, trebamo nasljedovati taj primjer i povesti intenzivnije brigu o najugroženijima, koji su na rubu, da osjete našu kršćansku ljubav, toplinu i ljudsku prisnost koja nam je svima potrebna“, potaknuo je dr. Dundović.

Sv. Zoilo je jedan od najmanje poznata četiri zadarska zaštitnika (uz Šimu, Stošiju i Krševana), pa je dr. Dundović opisao i povijesnu pozadinu zašto je u naše vrijeme sv. Zoilo bio zanemaren.

„Nakon posttridentske obnove na razini opće Crkve, što je bilo, uvjetno rečeno, obrambeno sredstvo prema kritici kulta svetaca koju su protestanti tada unijeli na europski prostor, Katolička Crkva željela je odbaciti kultove koji nemaju težinu, koji nisu zapisani u Rimskom martirologiju. Nažalost, i sv. Zoilo našao se među njima, kasnije i pod utjecajem bolandista, isusovačkih povjesničara iz 17. st. koji su proučavali hagiografske spise i pokušali su dati temelje zdravim kultovima. Jean de Bolland, po njemu i naziv bolandisti, objelodanili su to u djelu Acta Sanctorum (enciklopedijski tekst u 68 svezaka dokumenata koji ispituju živote kršćanskih svetaca, kritička hagiografija organizirana prema blagdanu sveca), gdje se Katolička Crkva željela ‘riješiti’ sumnjivih kultova, a učvrstiti one koji doista imaju svoju povijesnu težinu i kojima se može dokazati pravovaljanost.

U tom pogledu, tadašnja Kongregacija obreda u Rimu donosi 21. ožujka 1671. g. odluku da se u Zadru više ne časti sv. Zoilo kao svećenik i ispovjedalac – Confessor. Ali, čini se da Zadrani nisu poslušali crkvene vlasti, jer nalazimo podatke da se i nakon toga Zoilo pod titulom ‘Ispovjedalac vjere’ slavio u gradu Zadru. Ta odredba Kongregacije obreda iz 1671. g. unijela je priličan nemir unutar gradskih bedema. To je vrijeme Kandijskog rata kada je u Zadru jako puno stranaca koji su bili u mletačkoj vojsci, među njima i protestanata. Generirao se novi sukob, pa je to pitanje ostavljeno po strani. U spisima Zadarskog kaptola vidi se da su i zadarski kanonici o tome često raspravljali, nekada i ‘žučno’, tako je zapisano u arhivu, vodili su rasprave o kultu sv. Zoila“, ispripovijedao je dr. Dundović.

„O smrti sv. Zoila nema značajnijih podataka, ali je realna pretpostavka da je bio mučenik. Mnogi arhivski izvori nestali su tijekom ratnih stradanja u srednjovjekovlju, od antike do ranoga Novog vijeka. Zadarski povjesničari tražili su načine kako bi što više saznali o sv. Zoilu pa je već povjesničar Vitaliano Brunelli vrlo rano smjestio dolazak tijela sv. Zoila u Zadar. On tvrdi da se to dogodilo već 453. g.“, rekao je dr. Dundović.

Zadarski arhiđakon i povjesničar Carlo Federico Bianchi u svom djelu ‘Zara cristiana’, pozivajući se na kronike dvojice zadarskih plemića, Bonifacija i Franje Grisogona, tvrdi da je tijelo sv. Zoila došlo u Zadar 649. god. „Povjesničar Bianchi tvrdi da je Zoilo podnio mučeništvo u 3. st. S druge strane, njegov kult je povezan s kultom sv. Krševana za kojega se tvrdi da je pokopao njegovo tijelo u grobnici u svojoj kući. A sv. Krševan je podnio mučeničku smrt početkom 4. st., pa je to u malom povijesnom raskoraku“, protumačio je povijesne nedoumice dr. Dundović.

„To je zanimljiva povijesna i hagiografska tema kojom se u posljednje vrijeme kod nas bavi dr. Trpimir Vedriš koji je 2019. g. izdao knjigu ‘Hagiografija i rani kult sv. Anastazije i sv. Krizogona u Zadru’ u kojoj se dotiče i sv. Zoila. Činjenica je, prof. Vedriš je to utvrdio i s tom tvrdnjom, u povijesnom smislu, možemo se složiti – da je u Zadru utvrđen kult sv. Zoila već od 11. st. Svjedočanstvo tomu je u relacijama brojnih zadarskih nadbiskupa Rimu od 11. st., kad je kult štovanja Zoila najviše živio. Tada se u gotovo svakoj crkvi Zadra nalazila njegova slika, znak ljubavi zadarskog puka prema tom svecu. O tome imamo mnogih arhivskih podataka, osobito naših nadbiskupa koji su u to vrijeme bili u Zadru koji su davali svoja izvješća prema Svetoj Stolici. Kult sv. Zoila zabilježen je i u drugim izvorima. Njemački hodočasnici vrlo rado dolazili su u Zadar od 14. do 17. st. i uvijek su išli na grob sv. Šimuna čije je tijelo bilo položeno u nekadašnjoj crkvi Marije Velike, koja je srušena 1570. g. za osmanskih upada na naše prostore. Uz tijelo sv. Šimuna, njemački putopisci spominju i tijelo sv. Zoila za kojeg kažu da je pokopan u predivnom sarkofagu. Nijemci su nekada zapisali krivo ime sv. Zoila, pa je on u njihovim putopisima nekad sv. Joel, nekad sv. Ćiril, ali svakako je njegova duhovna snaga ostavila traga na njemačkim hodočasnicima“, rekao je dr. Dunodvić.

Nakon rušenja crkve Marije Velike, sarkofag s tijelom sv. Zoila, njegove relikvije, premještaju se u pokrajnju kapelu, gdje ostaje do 1622. g., ugrađen u jedan od četiri oltara. „To je crkvica koja je kasnije trebala biti novom crkvom sv. Šimuna, ali do toga nije došlo uslijed političkih i drugih povijesnih okolnosti, pa je tijelo sv. Šimuna preneseno u crkvu Sv. Stjepana gdje se i sada nalazi, a naslovnik crkve sv. Stjepana postaje sv. Šimun“, pojasnio je dr. Dundović.

„Sv. Zoilo živio je na području Akvilejskog patrijarhata, u izvorniku piše: ‘Ad aquas gradatas’. Dr. Vedriš pozicionira to mjesto na današnji San Canziano d’Isonzo u Italiji. Kada, tko je prenio njegove relikvije u Zadar, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. U kronikama Bonifacija i Franje Grisogona tvrdi se da je to učinio akvilejski patrijarh Maksim 1649. g., no nema sigurnih dokaza za to. U hagiografiji, sv. Zoila nekad se naziva svećenikom, a vezano uz kult sv. Canzia, Canziana i Canzianile u Italiji, spominje se da je bio monah. U nekim kulturnim izdanjima, poput freski, slika, neki umjetnici su ga oslikali i kao biskupa“, istaknuo je dr. Dundović.

Zadarska nadbiskupija raspolaže relikvijama – kostima posmrtnih ostataka sv. Zoila, a dio relikvije sv. Zoila nadbiskup Puljić će predati puku na trajno javno čašćenje na Nedjelju Caritasa 13. prosinca u kapeli sv. Zoila na Bilom birgu u Zadru. Rekognicija kostiju izvršena je u lipnju 2020. g. pod vodstvom dr. Marija Šlausa.

Nije začuđujuće da Zadarska nadbiskupija raspolaže Zoilovim kostima. „Svaki grad, osobito gradovi koji su u razvoju kršćanstva od prvih stoljeća nicali uz obje obale Jadrana, čeznule su imati relikvije mučenika. Što starija relikvija, to je grad u kršćanskom smislu imao veću važnost. Relikvijari su uvijek bili izazovna i povijesna tema i naravno da je Grad vodio brigu o njihovom očuvanju“, pojasnio je dr. Dundović. Puno je pridonio Benediktinski samostan sv. Marije, a u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti vidi se raskoš prošlog vremena koje „ne treba gledati kroz zlato i srebro, nego što je to zlato i srebro u sebi skrivalo – a to je bila vjera da te relikvije svetaca zaista čuvaju grad, da se njima molimo, da od njih tražimo zagovor pred našim nebeskim Ocem. U tom smislu, i sv. Zoilo će dati milost da u ovom tegobnom vremenu u kojem smo svi zbunjeni i zabrinuti, da nas Bog pomogne svojom milošću, da nas obrani od svakog zla. Tako su Zadrani uvijek molili, pa nema razloga da i mi danas ne činimo drugačije“, rekao je dr. Dundović.

Providonosno je da je blagdan sv. Zoila kao zaštitnika siromaha, baš u vremenu došašća, kada smo pozvani intenzivnije činiti dobra djela i pogled više usmjeriti prema siromahu, potrebnome, u kojem kontekstu je sv. Zoilo i bio čašćen.

„I 23. prosinca, datum koji se uzima kao dan Zoilovog mučeništva i 16. prosinca, dan prijenosa njegove relikvije iz crkve Marije Velike u zadarsku katedralu, ulaze u vrijeme došašća u kojem nas Crkva poziva da brinemo više jedni o drugima, ali i da prvenstveno brinemo o svojoj nutrini. Najljepše je brinuti o svojoj nutrini tako što vidimo potrebu drugog čovjeka, jer tu se i Bog utjelovljuje, zajedno među nama. Bog je došao kao malo dijete jer će nas jednog dana prepoznati koliko smo toga djetinjega u sebi sačuvali. To je poticajna misao kroz došašće, a da ne govorim o svetopisamskim tekstovima koji ovih dana odjekuju iščekivanjem, radošću. Nadam se da će sv. Zoilo sa zborovima svih svetih anđela blagosloviti lijepi grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju i dati svima potrebne milosti, zagovarati za nas. I Isus kaže: ‘Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko’. To ne znači biti djetinjast. Ali svakako, sačuvati u sebi djetinju radost, pouzdanje, povjerenje u ljude, bližnjega. Trudimo se. Dao Bog da tako bude“, poručio je crkveni povjesničar Zdenko Dundović te navodi i umjetničke prikaze sv. Zoila.

Slika sv. Zoila u svećeničkom ruhu s pogledom prema nebu koji drži mučenički umrlo tijelo sv. Krševana nalazi se u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Zadarski povjesničar mons. dr. Eduard Peričić navodi da je ta slika iz 1307. g. bila podignuta na oltar u zadarskoj crkvi Sv. Krševana. Početkom 18. st. podignuta je u toj crkvi statua sv. Zoila koja s drugim zadarskim zaštitnicima krasi glavni oltar u zadarskoj crkvi Sv. Krševana.

Barokni oltar s bijelim mramornim kipovima zadarskih zaštitnika Šimuna, Krševana, Stošije i Zoila djelo su mletačkog kipara Alvisea Tagliapietra. Slika Zoilovog tijela bila je naslikana na škrinji koja je sadržavala tijelo sv. Krševana. Oltar u čast Zoilu bio je podignut u crkvi Sv. Šime i njegova bista u zvoniku iste crkve. Stara Zoilova slika ukrašavala je oltar u sakristiji crkve Sv. Dimitrija, slika iz 1309. g. bila je u crkvi benediktinki Sv. Marije, u crkvi Sv. Nediljice, a jedna na staroj pali u crkvi Sv. Barbare i sakristiji zadarske katedrale Sv. Stošije.