Pazin, (IKA) – U razgovoru za katolički mjesečnik “Ladonja“ predavač moralne teologije na Teologiji u Rijeci dr. Josip Grbac osvrnuo se na mogući rat u Iraku, ocijenivši kako je sam pojam “preventivni rat“ problematičan, jer je prevencija opravdana ako postoji realna procjena da će ona uroditi većim dobrom, zapitavši pri tome tko kaže da će se tako nešto dogoditi u Iraku i neće li cijena te prevencije biti previsoka, pogotovo u ljudskim žrtvama.

Takozvani “preventivni rat“ trebao bi biti posljednje moguće sredstvo djelovanja kada su sva druga sredstva iscrpljena, a da to nije tako dokazuje i prijedlog Francuske i Njemačke, koji ukazuje na neke još neistražene putove diplomacije i istrage, pojasnio je dr. Grbac, dodavši kako to dokazuje i stav Svete Stolice, koja smatra da je rat preskupo, neproporcionalno ili, u najmanju ruku, preuranjeno sredstvo za postizanje ciljeva koji su u pitanju.

Pojašnjavajući kako svaka prevencija mora razmišljati o posljedicama, postavio je pitanje hoće li takav rat stvoriti onaj drugi, dugoročniji i puno opasniji koji možemo nazvati “civilizacijskim ratom ili sukobom“, u kome će se trajno sukobljavati onaj zapadni način razmišljanja i života i istočnjački stil života i mentaliteta, gdje ćemo mi sa Zapada biti smatrani okupatorima ne samo u političkom, nego i vjerskom i civilizacijskom smislu riječi.

Podsjetio je također kako su mnogi ostali iznenađeni spremnošću Hrvatske da se stavi na stranu ratne kampanje koja već duže vremena pod vodstvom SAD i Velike Britanije prijeti početkom rata protiv Iraka, napomenuvši pri tome kako je jasno da je Hrvatska potpisnica određenih povelja koje joj ne dopuštaju da tako olako ostane po strani kada su u pitanju neke strateške odluke iza kojih stoje razne koalicije zemalja. Isto tako je jasno da je Hrvatska u takvoj gospodarskoj situaciji koja joj ne dopušta potpuno autonomno ponašati se u odnosu na one zemlje o kojima je gospodarski, a možda donekle i politički, ovisna, kazao je dr. Grbac, pojasnivši kako je to jednostavno sudbina malenih i slabijih kojima se često nameću ciljevi jakih i moćnih. Hrvatska, premda su joj ratne rane još itekako svježe, u prvi se mah stavila na stranu ratne koalicije, pa je tek nedavno morala donekle ustuknuti pred navalom javne kritike, ili je pak uvidjela da se i neki veliki tome suprotstavljaju, poput Njemačke i Francuske, pa je smogla hrabrosti postaviti barem neke svoje uvjete mogućem angažiranju u takvom ratu, rekao je dr. Grbac, zapitavši se nije li to trebala učiniti odmah na početku, čime bi bila dokazala svoju zrelost i barem namjeru da u ključnim pitanjima razmišlja svojom glavom. Izgleda, međutim, da je “korak nazad“ nakon učinjenog “koraka naprijed“ postao ustaljeni stil hrvatske politike. Barem smo mi dovoljno iskusni i znamo da se veliki sa Zapada nikada ne upuštaju u rat ako im to ne donosi nekakvu korist za njihov džep, a govor o potrebi uspostave demokratskog sustava u nekoj zemlji i o zaštiti ljudskih prava gotovo je u pravilu samo paravan iza kojeg se kriju drugi gospodarski ili politički ciljevi, zaključio je dr. Grbac.

Složivši se s činjenicom da je režim u Iraku nedemokratski i da predstavlja svojevrsnu opasnost po širu okolinu te da netransparentnost njegovih arsenala oružja i eventualnih drugih sredstava za masovno uništenje predstavlja prepotentnost koju je teško unedogled tolerirati, postavio je pitanje jesu li ti isti arsenali kod velikih sila ili njihovih satelita transparentni i tko nam jamči da možemo slijepo vjerovati moćnicima i njihovim demokratskim sustavima.