„Zašto nedužni pate? To je stijena na kojoj počiva ateizam. Nikakve pozitivne znanosti ne mogu ugroziti postojanje Boga nego to – zašto Bog dopušta patnju, ako je apsolutno dabar i apsolutno svemoguć? Sva skolastička cjepidlačenja ne mogu otupiti oštricu toga mača. U romanu ‘Kuga’ Alberta Camusa ateist s dušom kršćanina gleda dijete koje umire od kuge i koje proživljava posljednje trenutke. I kaže: ‘Dok sam se pitao zašto to dijete pati, ono je, prije nego je izdahnulo, zauzelo položaj Raspetoga. Eto obzorja na kojem možemo samo naslutiti smisao patnje“, rekao je don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj skup. Kotlar je istaknuo kako liječnici, predavači na tom skupu, govore i kao vjernici koji u svom liječničkom pozivu pronalaze dodatnu motivaciju u obavljanju toga poziva koji nije samo stručna medicinska profesija. Medicina i egzaktna znanost ne mogu dati sve odgovore. I u liječništvu je važna duhovna dimenzija i svijest o ograničenosti ljudskih dosega i mogućnosti.

Dr. Vlatko Grković, predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, pohvalio je skup i zbog govora o duhovnoj dimenziji zdravstvene skrbi i povezivanja u zajedništvo. Istaknuo je da biti liječnik nije samo profesija, nego i poziv. „Jao nama ako ne činimo dobro, ako ne pomažemo bolesnima, potrebitima i umirućima. Život je vrijedan svake minute, do zadnjeg daha“, poručio je dr. Grković, istaknuvši da u afirmaciji života i bolest i smrt treba smatrati sastavnim dijelom života.

„Smrt dolazi na kraju i to je dio života. Smrt je biološka činjenica svake ljudske egzistencije, bilo bi krajnje nerazborito ignorirati je. No, čovjek zbog ranjenosti svoje naravi grijehom podsvjesno odvraća pogled od smrti i trudi se urediti život tako da izbjegava suočiti se s činjenicom smrti. Sv. Franjo je tepao sestrici smrti. Vidimo ljude koji bježe od bolesti, smrti“, upozorio je dr. Grković, istaknuvši potrebu da se čovjek pita o Bogu kao najosobnijem i najsredišnjijem pitanju vlastite egzistencije.

Izvanbolnička skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i zdravlja bolesnika, ali i njihovih obitelji, zajednice i društva. Palijativna skrb usmjerena je poboljšanju stanja bolesti u kojem smrt postaje jako izvjesna.

„Suočavanje s teškom bolešću i smrću uvijek je suočavanje sa smislom i besmislom, uspjehom i neuspjehom, nadom i beznađem. Bitno je shvaćanje važnosti nemoći koju doživljavamo u svom životu, ne bojati se nemoći. Ne treba od nje bježati. Smrt mora biti vraćena u život kao prirodni proces“, poručio je dr. Grković.

„Važno je pričati, tješiti, ljubiti“

Palijativna skrb nastoji spriječiti patnju, suzbiti bol i očuvati najbolju kvalitetu života do smrti. „Djelujemo u skladu s liječničkom etikom i načelima pravednosti, poštovati dostojanstvo, ne naškoditi i činiti dobro – milosrđe. Za dobru izvanbolničku skrb, pa i palijativnu, potrebna je dobra komunikacija sa zdravstvenim djelatnicima i njihova međusobna komunikacija; uključivanje osobnih uvjerenja, kulturnih, duhovnih, oslobađanje emocionalnog stresa i druge psihičke patnje, mogućnost odlučivanja o terapijama, svjesnost o značenju onoga što se događa – objasniti pacijentima, pričati, emocionalna potpora obitelji i prijatelja, okruženje izabranim ljudima“, rekao je dr. Grković.

Liječnici su zatrpani s puno obaveza, često su na rubu snaga, s dvostrukom satnicom, s puno prekovremenih sati. „Kako sve to raditi bez ljubavi, kako bez vjere? Mnogi kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao raditi, za ne znam koje novce’. Problemi su manjak medicinskog osoblja, nepovezanost, nekomunikacija i nedostatna suradnja primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, što dovodi do zbunjenosti oboljelih, čestih obraćanja hitnim službama i opetovanim hospitalizacijama koje su se velikim dijelom mogle izbjeći da je pacijent prethodno imao adekvatnu izvanbolničku skrb i podršku u rješavanju svojih nejasnoća, potreba i problema, kad nije bila potrebna hospitalizacija“, rekao je dr. Grković. Boravak u dnevnim bolnicama djelomično rješava stanje pacijenata, poboljšava kvalitetu života, no većina osoba zahtjeva intenzivniju skrb.

Dr. Grković istaknuo je važnost komunikacijskih vještina u palijativnoj skrbi. „Bez dobre komunikacije nema dobre i kvalitetne medicinske skrbi koja je u palijativnoj medicini težak i zahtjevan posao. Kad treba komunicirati s bolesnikom i njegovom obitelji liječnici su previše zaposleni, u žurbi. Komunikacija treba biti s entuzijazmom, odgovornošću, vjerom, ali i svijesti da i zdravstveni profesionalci nose svoju anksioznost, strahove i druga ograničenja. I liječnici su ljudi. Komunikacija kao vještina zahtijeva edukaciju i vježbanje“, rekao je dr. Grković, poručivši: „Važno je pričati, tješiti, ljubiti“.

U Hrvatskoj godišnje umire oko 52 000 osoba, od toga 26 000 do 46 000 (50-88 %) treba palijativnu skrb, a 10 % treba specijalističku palijativnu skrb. Od zloćudnih bolesti umire 13 000 ljudi.

Hospicijski pokret u svijetu počeo je 1960.-ih godina u Velikoj Britaniji, a 1970.-ih u Kanadi i SAD-u, iz potrebe da se bolesnika sasluša i obrati pozornost na njegove potrebe. Osnivačica pokreta je Engleskinja Cicely Saunders koja je radila u hospiciju sv. Josipa od 1957. do 1967. gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka. Ona je rekla: „Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege“.

Počeci palijativne skrbi u Hrvatskoj su u proljeće 1994. kad je organiziran prvi simpozij ‘Hospicij i palijativna skrb’ u Hrvatskom liječničkom domu u Zagrebu. U jesen te godine osnovano je Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru. Inicijatorica i organizatorica oba ta događaja bila je neurologinja dr. Anica Jušić, izabrana za predsjednicu toga Društva. Dr. Jušić je 1999. osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija kao logističku potporu, počeli su tečajevi za hospicijske dobrovoljce. U prosincu 1999. bio je prvi interdisciplinarni hospicijski posjet. U jesen 2002. otvoren je regionalni Hospicijski centar uz podršku Ministarstva zdravstva RH kao centar za hospicijske i kućne posjete, supervizijske i didaktičke sastanke i tečajeve. Počela se razvijati služba žalovanja, ambulanta za boli i palijativnu skrb. Pokrenute su akcije Ostani uz mene, Čini dobro, Osjećaj se dobro i druge edukacije. Centar za palijativnu medicinu i medicinsku etiku te komunikacijske vještine otvoren je 2010., a 28. siječnja 2013. otvoren je prvi hospicij u Rijeci. Analize pokazuju da većina ljudi želi umrijeti kod kuće. „Treba povezati znanje, duhovnost i praktični život. Budimo jedni drugima svjetlo“, potaknuo je dr. Vlatko Grković.

„Važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške“

Medicinska sestra Sonja Šare radi 12 godina u Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u Zadru gdje poučava predmet ‘Zdravstvena njega starijih osoba’, kojeg predaje i na studiju sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru.

Šare je 20 godina radila u Domu za starije i nemoćne u Zadru koji skrbi za više od 400 korisnika. Taj Dom radi na dvije lokacije u Zadru te u Preku i Salima. Šare  pohodi Domove kao vanjski suradnik te je opisala kako starije osobe doživljavaju dolazak u instituciju. Prije su ljudi umirali u svojim kućama, a sada stariji ljudi masovno borave u domovima za stare. „Prema istraživanjima, odlazak iz vlastitog doma predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u životu starije osobe, prilagođavanje na nove kapacitete i nove mogućnosti života gdje se starija osoba podlaže strogim pravilima institucije. To utječe na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje“, rekla je mag. Šare, istaknuvši da su neki ljudi u Domu sretni, a neki ne. Radila je na istraživanju 300 ispitanika, među kojima su 150 bili smješteni u Domu, a 150 u svom obiteljskom domu. Kod te dvije skupine ispitivali su povezanost depresije, anksioznosti i samopoštovanja. Istraživanje je pokazalo da osobe koje žive u Domu imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost i veću razinu depresije od ispitanika koji žive u vlastitom kućanstvu.

„Ispitivala se povezanost i socijalne podrške i sreće. Korisnici u Domu imaju manju percipiranu socijalnu podršku i manju razinu sreće od ispitanika u vlastitom kućanstvu, premda u Domu imaju više socijalnih kontakata. Pohode ih medicinsko osoblje, liječnici, radni terapeuti i pomoćno osoblje. Ti kontakti su  česti i gusto raspoređeni tijekom jednog dana. Nasuprot tome, neki u vlastitoj kući nemaju ni jednog socijalnog kontakta tijekom dana, žive i u osamljenim kućanstvima. No, u pitanju percipirane socijalne podrške, načina na koji oni to doživljavaju, ispitanici u vlastitom kućanstvu kažu da imaju veću socijalnu podršku od ispitanika u Domu. Jer su na prvo mjesto stavili podršku koju dobivaju od supružnika, odraslih članova obitelji i osobe koja s njima živi. Dakle, važna je snaga i intenzitet socijalne podrške koju osobe imaju, a ne učestalost socijalne podrške koju dobivaju. Sukladno tome rasla je i padala razina sreće“, rekla je mag. Šare. Starije osobe u svom kućanstvu imaju snažnije percipiranu socijalnu podršku, iako je broj njihovih socijalnih kontakata značajno manji od smještenih u Domu. Mag. Šare je potaknula da se s različitim aktivnostima prevenira osjećaj osamljenosti i na vrijeme prepozna kad korisnici nisu sretni.

Mag. Šare govorila je o njezi starijih i iz perspektive obrazovnog sustava. Što nastavnici čine da pripreme mlade medicinske sestre i tehničare za sigurnu i učinkovitu skrb za starije i bolesne koji borave u institucijama i u kućama. U većini naših zdravstvenih ustanova su osobe starije od 60 godina.

U demografiji je povećani udio starijih osoba, naročito bolesnih, te su Ministarstvo zdravstva RH i strukovna Agencija formirali novo petogodišnje obrazovanje medicinskih sestra i tehničara. To je donijelo veliki napredak u poučavanju skrbi starijih po većem broju sati predavanja i vježbi koje mladi provode u domovima za stare gdje učenici i studenti mogu raditi svaki dan. I na studiju sestrinstva se povećao fond sati predavanja, seminara i vježbi. Na diplomskom studiju sestrinstva postoji kolegij Gerijatrijska palijativna skrb. Mnogi znanstvenici pišu o starenju, kako pomoći starijim osobama da prihvate sve što starenje donosi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i vjerska potreba

U poučavanju mladih treba omogućiti sadržaje po kojima bi pravovremeno prepoznali potrebe starijih i nemoćnih, da s njima suosjećaju i provode učinkovitu njegu. Mag. Šare je upozorila da se malo govori o zlostavljanju starijih. Ono se rijetko prijavljuje zbog srama i nelagode starijih osoba jer su zlostavljači najčešće članovi obitelji i to je teško priznati. Šare je to istraživala prije 12 godina, kada o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba nije bio objavljen nijedan rad. Šare i kolegica napisale su stručni članak o ulozi i važnosti medicinske sestre da prepozna zanemarivanje i zlostavljanje starije osobe.

Medicinska škola u Zadru unaprijedila je rad kroz različite programe i  sadržaje o zdravstvenoj njezi starijih osoba, u želji da se kroz obrazovanje medicinske sestre na vrijeme pripremi kvalitetnom radu kako bi doprinijeli da bude manje poteškoća. To je više od udžbeničkog poučavanja, koriste različite suvremene metode poučavanja u skrbi za starije osobe.

„Zdravstvena njega u radu medicinskih sestara utemeljena je na teoriji poznate američke medicinske sestre Virginije Henderson koja govori o 14 osnovnih ljudskih potreba, a jedna od njih je i zadovoljenje vjerskih potreba, i o tome poučavamo. Kroz nastavni modul stavlja se naglasak i na aktivno zdravo starenje, na prevenciju sve prisutnijeg bolesnog starenja“, rekla je mag. Šare. Učenici zadarske Medicinske škole poučavaju se i specifičnosti rada sa slijepim i osobama s poteškoćama s vidom. Za pristup starijoj slijepoj osobi i pomoć da ima bolju kvalitetu života išli su na praksu u takav centar u Sloveniji. Učenici obilježavaju Svjetski dan bolesnika i druge tematske dane, sudjeluju u misi u Domu za stare, potaknuti da imaju snage, volje i motivacije izdržati u radu s bolesnima.

„Rad i poučavanje naših učenika završava na prekrasnom mjestu, kod crkve sv. Donata u Zadru, gdje učenici Medicinske škole na kraju pete godine dobivaju svjedodžbe i odlaze u proces rada, u želji da će iskustva koja smo im prenijeli u školi i uz molitve u koje ih preporuča i svećenik u Domu, naći svoje mjesto u ustanovama da što kvalitetnije i dostojanstvenije skrbe za starije. Kaže se: „Lako je dostojanstveno živjeti. Ali, kako dostojanstveno patiti i kako dostojanstveno umrijeti? To je puno teže. Na to pitanje i mi u obrazovnom sustavu i svi koji rade u zdravstvenim i socijalnim ustanovama moramo pronaći odgovor i puno snage, da se prebrode sve teškoće u radu“, poručila je mag. Sonja Šare.

U osvrtu na to izlaganje, don Valter je rekao: „Dobro je da u odgojno – obrazovnom sustavu, u radu s mladima, imate ljudski i duhovni pristup, da kod njih osvještavate kako prilaziti tom jako zahtjevnom pozivu. Reklame za medicinske škole su jako lijepe, s nasmijanim licima mladih. A stvarnost medicinskog osoblja u praksi je puno teža. No, težina i je ljepota toga poziva, ako joj čovjek ispravno pristupi. Moramo pronaći načine dobrog življenja, da bismo mogli pronaći načine dobrog umiranja“, poručio je don Valter Kotlar.