Enciklika Fratelli tutti pape Franje predstavlja teoretski napredan, prakseološki i egzistencijalno izazovan, ali istovremeno i inovativan okvir za promišljanje svih oblika društvenih interakcija te mnogih povezanih i izvedenih fenomena.

U prvom dijelu predavanja predavač je uputio na problematiku komuniciranja vlastitih partikularnih identiteta unutar pluralne javne sfere, koja je na heterogen način prožeta mnogim različitim identitetskim odrednicama, koje su često u antagonističkom odnosu jedna nasuprot druge. Nadalje, rekonstruirani su obrisi socijalne antropologije, koja je prisutna u Enciklici, kroz raspravu o temama u kojima se na poseban način susreću vlastite identitetske odrednice s generalnim kontekstom javne sfere. Suodnos vlastite privatne sfere i one javne je prototipskog karaktera, te kao takav utječe na formiranje često konfliktnog odnosa između različitih aktera u kojemu predominiraju teme koje u pravilu ne pridonose humaniziranju društvenih dinamika. Papa Bergoglio već na samom početku Enciklike ističe potrebu nadilaženja „granica“, neovisno radilo se o onim vezanima za „porijeklo, nacionalnost, boju kože i religiju (FT, br. 3)“.

Nepriznavanje tuđih identitetskih odrednica, shvaćenih u najširem smislu, dovodi s jedne strane do latentnog konflikta koji se manifestira u raznim agresivnim oblicima. No, i šire, problem nepriznavanja identiteta sastoji se u činjenici da kod onih čiji identiteti nisu na dovoljan i adekvatan način valorizirani izazove dodatne polarizirajuće tendencije. Vodeći se gotovo bazičnim ljudskim mehanizmima, ovo izaziva tendenciju getoizacije. Naime, unutar zajednica koje pojedincima određuju „životni svijet“, poput obitelji, uže ili šire zajednice, Crkve, bliskog miljea i sl., stupanj sigurnosti i prihvaćenosti je veći, te se pojedinci osjećaju uključenima i protagonistima, ali navedeno generira opasnost umanjene participacija na širim društvenim dinamikama. Stvaranje getoizirajućih sustava ekskluzivnog karaktera u konačnici pokazuju smanjenu mogućnost komunikacije sa svijetom u kojemu živimo, čiji smo dio. Također, time se otežava i čitanje „znakova vremena“ te davanje odgovora na iste.

Istaknuto je kako enciklika Fratelli tutti pokazuje teoretski potencijal u smislu razvijanja jednog specifičnog diskurzivnog okvira, univerzalno intoniranog, koji posjeduje veliku mogućnost praktične primjene. Prakseološki aspekt je posebno analiziran s ciljem potenciranja jedne nove i šire teorije koja proizlazi iz prakse a vezana je za potenciranje socijalne antropologije, koja se u enciklici manifestira u oblicima bratstva i socijalnog prijateljstva.

Drugi dio predavanja posvećen je promišljanju o kritičnim točkama u kojima se kršćanski identitet susreće s društvenim dinamikama. Sadržajni tekst Enciklike poslužio je kao riznica primjera teoretskog i praktičnog reda. Papa Bergoglio oponira konfliktnoj teoriji, koja često determinira mnoge društvene odnose, razvijajući jednu napredniju, i zahtjevniju kontaktnu teoriju, koja povezuje naše identitetske odrednice iz privatne nam sfere te ih stavlja u suodnos s onom javnom. Svojevrsni zaglavni kamen navedenog dijaloškog procesa, na temelju kojega je moguće izvesti svaki govor o bratstvu papa Franjo pronalazi u biblijskoj paraboli o Dobrom Samarijancu, koja je vjerojatno jedan od upečatljivijih dijelova Biblija, te kao takav poznat gotovo svakom vjerniku, čak i onima uronjenima u kontekst religijskog analfabetizma. Taj jedan argument na temelju kojega izvesti aktualni diskurs o bratstvu papa Franjo pronalazi u toj biblijskoj epizodi. Bratstvo i socijalno prijateljstvo koje papa Bergoglio donosi u Enciklici referira upravo na odnos prema drugome, u izrazitom je antropološkom ključu. I to prema drugome koji je depriviran, lišen, isključen iz sfere ljudskoga i ostavljen na milost i nemilost „golog života“. Odnos prema svima onima koji spadaju u te kategorije predstavljaju locus theologicus. Papa Bergoglio se, posve intencionalno, odlučuje baviti s realnostima koje su u pravilu na marginama javnog interesa. Ideja osuvremenjivanja ili pak onoga što je u katoličanstvu popularizirano s Drugim vatikanskim saborom i terminom posadašnjenja (tal. aggiornamento) predstavlja svojevrsni leitmotiv Enciklike. Aktualni izazovi s jedne strane, i posadašnjenje misaone i praktične tradicije Katoličke Crkve dodiruju se u enciklici papa Franje Fratelli tutti, služeći kao egzemplar smislenog dijaloga, antropološki orijentiranog.