Odgovarajući na postavljeno pitanje, istaknuo je kako je evangelizacija u postmodernoj kulturi moguća, no ne na tako jednostavan način.

„Mnogi su pape poslije Drugog vatikanskog sabora podvlačili važnost inkulturacije. Tako će papa Pavao VI. zaključiti kako nažalost nema sumnje da je rascjep između evanđelja i kulture drama našega vremena kao što je bio slučaj u drugim razdobljima. Treba stoga sve poduzeti u smjeru plodne evangelizacije kulture odnosno kultura. Nastavlja Papa, evangelizacija gubi mnogo od svoje djelotvornosti ako ne vodi računa o točno određenom narodu kome se obraća, ako ne upotrijebi njegov jezik, njegove znakove i ako se ne nadoveže za njegov stvarni život“, istaknuo je dr. Šimunec.

„U postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o laicima ‘Christifideles laici’ iz 1988. ističe se važnost da samo unutar kulture i kroz kulturu kršćanska vjera postaje povijesnom i stvarateljicom povijesti. Ivan Pavao II. istaknuo je kako sinteza između kulture i vjere nije samo potreba kulture već i vjere. Vjera koja ne postaje kultura je nedovoljno prihvaćena, nepotpuno promišljena i neiskreno življena vjera. Benedikt XVI. istaknuo je kako se u Europi i općenito na Zapadu razvila kultura koja je radikalna kontradikcija ne samo kršćanstvu nego općenito religijskim tradicijama čovječanstva. Papa Franjo dodao je kako smo, kao djeca ovoga doba, svi na neki način pod utjecajem globalizirane kulture koja, dok nam pruža vrednote i nove mogućnosti, može i ograničavati, uvjetovati pa čak i naškoditi“, pojasnio je predavač.

Dr. Šimunec je istaknuo kako u postmoderni postoji primat emocija u odnosu na razum.

„Vidimo da danas ljudi žele ‘ovdje i sada’ osjetiti bilo kakvu vrstu duhovnog dobra u kojem god aranžmanu ili paketu. Osobito to vidimo u fenomenu takozvanih karizmatskih pokreta gdje se duhovnost ne može drugačije poimati nego kroz vid vrlo intenzivnih i snažnih afekata i zanosa, popraćenih često i tjelesnim reakcijama u grčevitim pokretima mahanja ruku. Sve to ne mora biti loše do trenutka kada se to postavi kao jedini mjerodavni kriterij procjenjivanja i zahvaćanja nekog intenzivnog vjerskog iskustva“, rekao je te istaknuo kako ljudi danas ne traže u tolikoj mjeri racionalizaciju, teoretizaciju i verbalizaciju, već žele doći do takvoga iskustva pod svaku cijenu.

Živimo u vremenu u kojem vlada svekolika skepsa i kritičnost prema institucionalnom, posredovnom i autoritativnom, primijetio je dr. Šimunec.

„Kako danas ljudima približiti Crkvu i opravdanost Crkve, ne samo u bazičnom teološkom smislu opravdanja zašto Crkva jest, već tumačiti zašto se Bog nalazi u Crkvi, zašto djeluje po njoj i zašto je to jako važno. U tom smislu naravno da ovdje vlada načelo autentičnost i utemeljenosti govora jer svaka apstrakcija ili pokušaj da se pribjegne jednostranom i suhoparnom udžbeničkom govoru može promašiti bilo kakvu sugestivnost poruke ili očekivanu učinkovitost“, naglasio je.

Osvrnuo se i na neprihvaćanje ikakve povezanosti financijskog i vjerskoga, pojašnjavajući kako se ne misli nužno samo na brojne malverzacije već i na bilo kakvo nuđenje duhovnih dobara popraćeno taksovnicima i tarifama.

„To baca sumnju na autentičnost pružanja, iako to vrijedi u sakramentalnom smislu ili je propisano. Današnji je čovjek neurotičan, psihotičan, nestabilan, osjetljiv, frustracijski opterećen, pun kritičnosti, osporavanja, latentnog gnjeva i anksioznosti te traži nešto čisto i autentično pa čak i u manjim količinama. Dakako da svaka vrsta u postmodernoj varijaciji pružanja sumnje oko toga dovodi u pitanje bilo kakvu mogućnost evangelizacije“, pojasnio je.

Kako bi evangelizacija u takvome okruženju bila moguća, dr. Šimunec je istaknuo važnost vjerodostojnog kršćanskog života.

„Papa Franjo naglašava važnost vjerodostojnosti kršćanskog života. Ako mi nismo vjerodostojni kršćani onda nam ni jedna druga metoda neće pripomoći ishoditi nekakve evangelizacijske učinke, čak i ako smo vješti govornici, gestikulatori, privlačni duhovni šarmeri ili nešto drugo“, rekao je i dodao kako je potreban osobni susret i osluškivanje drugoga što nije uvijek lako jer prisiljava evangelizacijskog aktera da se prilagođava i uči nečiji jezik.

Istaknuo je i kako je važno znati govoriti o vjeri.

„Neki svećenici i kršćani ne znaju suvislo, logički i potkrepljivo govoriti o vjeri i to je veliki problem. Kako evangelizirati ako ni sam ne shvaćam osnove i otajstva svoje vjere prije svega u teološkom smislu riječi“, rekao je predavač.

Dr. Šimunec predavanje je zaključio, rekavši „da se u Crkvi moramo čuvati bilo kakve vrste trijumfalizma što podrazumijeva bilo kakvo uzdizanje i zaodijevanje mitskim karakterom u bilo koju crkvenu metodu“.

„Svaka crkvena metoda je parcijalna, relativna i nema univerzalni karakter. U tom smislu, a s obzirom na to da je suvremeno društvo vrlo složeno, fragmentirano i nejasno te zagonetno, potrebno je iznova pristupati tom fenomenu na novi način“, zaključio je dr. Šimunec.