Zagreb, 24. 4. 2002. (IKA) – Profesor na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Ivo Škarić u razgovoru za novi broj “Glasa Koncila” govori o važnosti poznavanja retorike kao discipline, pojašnjava što je dobro govorništvo, osvrće se na govorništvo u Crkvi te ocjenjuje koliko je Crkva u Hrvatskoj uspjela sačuvati jezgru hrvatskog jezika.
Osvrnuvši se na govorništvo u Crkvi kao poseban žanr u retorici, izrazio je žaljenje što u teološkim školama uglavnom nema predmeta retorike, a prema njegovim saznanjima, poslije knjige Đure Gračanina nije izdana ni jedna knjiga, članak ili uputa o toj temi koja bi poslužila kao retorički udžbenik za svećenike. Sa stajališta struke, u homilijama je pohvalio ilustracije. Svi svećenici, smatra on, koji kreću s puku prepoznatljivim ilustracijama, bilo da su ih našli u knjigama, ili iz svakodnevnog života – to čine dobro. No, ostali dio jezika, rečenica, previše se zadržava na općim pojmovima koji teško mogu izdržati neku jaču retoričku kritiku, mišljenja je dr. Škarić.
“Znam da se ne mogu izbjeći poluodređeni, nikad dovoljno definirani pojmovi kao ‘čovjek’, ‘ljubav’, ‘vjera’, ‘savjest’, ali previše je rečenica koje čine ti pojmovi koji se ne mogu prilijepiti za mozak”, drži dr. Škarić.
Veliki hrvatski crkveni propovjednici – biskup Strossmayer, bl. Alojzije Stepinac, kardinal Kuharić i nadbiskup Bozanić – odlikuju se i vjerom, i oštroumnošću, i hrabrošću, ističe dr. Škarić, prisjetivši se kako je oštro govorio protiv rasizma bl. Stepinac u jeku vladavine rasizma, kako je nadbiskup Bozanić govorio protiv “strukture grijeha”, protiv korupcije, krađe i nebrige prema siromašnima, i to pred vrhovnicima bivše i sadašnje vlasti.
“Ono što suvremena propovjedna retorika ističe, osim uobičajenih vjerskih zasada, to je raspad današnjeg morala, gubitak čovječjega dostojanstva, širenje apatrizma, gubljenje nade i odsutnost životnoga elana. Međutim, čini mi se da zasada to samo opaža, ali ne i da liječi. Nisam primijetio da ljudi nakon propovijedi odslušane izlaze iz crkve ozareni, ispunjeni novim životnim odlukama; nisam siguran da poslodavci izlaze iz crkve s odlukom da će zaposlene ‘na crno’ već sutra registrirati, da će odričući se od svoga luksuza zaposlenicima odmah isplatiti zaostale plaće, da su ljudi odlučni, ne čekajući pomoć od države, latiti se posla, da su odlučili odsada poštivati sve državne zakone… Ne pratim redovno crkveno govorništvo, pa ne mogu tvrditi kako je sada, ali znam pouzdano da se nekad odlazilo u Zagrebu u crkvu u Palmotićevoj ulici u nedjelju baš zbog propovijedi, da je slično bilo u Splitu kad je Alajbeg propovijedao. Ne znam ide li se danas u neku određenu crkvu, u neko određeno vrijeme baš da bi se čulo nekog određenog propovjednika”, poručuje dr. Škarić.
Na upit koliko je Crkva u Hrvatskoj uspjela sačuvati jezgru hrvatskog jezika, dr. Škarić odgovorio je kako su neprijeporne i opravdano hvaljene zasluge Crkve u Hrvata za razvoj i očuvanje hrvatskog jezika kroz višestoljetnu povijest, podsjetivši kako je i nadbiskup Bozanić u jednoj propovijedi istaknuo da je Crkva dužna čuvati kulturu i jezik svoga naroda. (j04568hr/kj)