Dr. Vidović govorio je o kerygmi ili navještaju prvenstveno u prvim kršćanskim zajednicama, ograničivši se na Pavlovske zajednice, odnosno Pavlovska pisma i ono što se u njima podrazumijeva pod pojmom kerygme. „Jedna od krilatica koja se danas čuje među teolozima i egzegetama je povratak korijenima, povratak izvorima. Pitanje je povratak kojim izvorima i pitanje koje se postavlja je – je li uopće moguć povratak? Povijest se ne vraća, povijest ide dalje“, napomenuo je dr. Vidović. Pojasnio je da se ne naviješta samo porukom, nego prvenstveno životom.

Dr. Vidović istaknuo je da je sadržaj najstarijeg navještaja kod sv. Pavla u poslanici Korinćanima vrlo jednostavan, Pavao naviješta Krista i to Krista raspetog i uskrsloga. „Navještaj u prvim kršćanskim zajednicama ne događa se na posebnim mjestima i u posebnim prilikama. Pavao naviješta tamo gdje ljudi žive, tamo gdje se nešto događa, na trgovima i na taj način izlaže se opasnosti da oni koji slušaju ne prihvate tu njegovu riječ. Kako razumijeva prva kršćanska zajednica svoj navještaj? Taj navještaj nije poduka, to nije propovijed, to je poziv na razgovor i razmišljanje, ali prvenstveno je poziv na iskustvo po snazi Duha“, protumačio je.

Istaknuo je da prva kršćanska zajednica svojim navještajem nudi svojim suvremenicima radikalnu promjenu života. Ona se, pod utjecajem Pavla, otvara svim narodima i svim slojevima društva, a posebno onima koji su na rubu društva. Cilj prve kršćanske zajednice je navijestiti Krista raspetog i uskrsloga. A što će se dogoditi? Nastat će nova zajednica. Novi zavjet kaže da cilj prve kršćanske zajednice nije okupljanje svetoga ostatka, nego stvaranje novoga Izraela koji se sastoji od starog Izraela i novog Izraela, pojasnio je.

Dr. Vidović istaknuo je da vjera nije nešto apstraktno, nego se očituje u konkretnom činu dobra. „U tijeku povijesti Crkva se uvijek branila da bude zajednica savršenih, ona je zajednica pozvanih, pozvani su jaki i slabi u toj zajednici. To je problem i današnjeg navještaja, posebno u Crkvi na Zapadu, gdje je pitanje kako naviještati kršćanskoj zajednici danas, kako Isusovu poruku evanđelja pretočiti da ju može razumjeti taj svijet, ali još više kako pokazati da je navještaj Isusa Krista danas aktualan i snažan kao što je bio u početku. U današnjem rječniku kad se govori o navještaju prvenstveno se misli na službeni navještaj, propovijed. Propovijed se tijekom stoljeća razvila u svećenikov monolog za vrijeme službe Božje. Na taj način navještaj se ograničio na određenu skupinu. Takav navještaj plod je određenog povijesnog razvoja koji se razlikuje od onoga što nalazimo u prvim kršćanskim spisima. Navještaj i u današnje doba ostaje bitan dio kršćanske zajednice“, protumačio je.

Dr. Vidović spomenuo je da određeni teolozi na Zapadu kažu da su danas potrebne dvije vrste navjestitelja, oni koji će poput Pavla ići od grada do grada, to su klasični svećenici, i ovi drugi koje će zajednica imenovati i izabrati za zajednicu.

„Danas se na Zapadu govori o umornom kršćanstvu, zajednice kršćana postaju sve manje, mlade ne zanima ponuda Crkve, sve je manje onih koji se odlučuju postati službenici navještaja. Mnogi traže uzroke u svijetu u kojem živimo, u svijetu u kojem je sve dopušteno, u svijetu emancipacije, pluralizma. Čini mi se da je pitanje zašto je tako puno dublje. Pitanje koje se danas postavlja pred kršćanske zajednice na Zapadu pitanje je identiteta. Što je identitet kršćanske zajednice danas na Zapadu? Izgradnja zajednice nije nikada monolitna zgrada, nego je živo tijelo koje se sastoji od različitih udova. Iako različiti, čine jedno tijelo. Pavlovske zajednice i zajednice budućnosti nisu uniforme i neće biti uniforme, ali nisu ni amorfne. To znači da je u njima sve dopušteno, da se može raditi što tko hoće. Važnost prema Pavlovim spisima i Novom zavjetu jest da se gradi jedna zajednica i jedna Crkva“, pojasnio je dr. Vidović.

Istaknuo je da je zadaća svake kršćanske zajednice, svakoga vremena, na svoj način aktualizirati Isusovu poruku za naše vrijeme. „Današnje društvo teško razumije klasičnu kršćansku kerygmu oblikovanu rječnikom prijašnjih generacija. Stojimo pred izazovom nepromjenjivu riječ prevesti na današnji način govora, inače ćemo ostati kao Crkva prepoznatljivi u današnjem svijetu, kako to doživljavamo na Zapadu u različitim anketama, prvenstveno kao Caritas, služenje, socijalni rad. Donekle smo još prepoznatljivi po liturgiji. S navještajem imamo problem. Suvremenici su umorni od riječi, od propovijedi, poruka, SMS-ova. Ako je današnji čovjek i spreman čuti neku poruku, onda ona treba biti vrlo jednostavna i mora biti autentična. Kršćanski navještaj, kerygma danas mora biti uklopljena u kontekst života onih koji tu poruku slušaju, inače dajemo odgovore na pitanja koja nitko ne postavlja“, zaključio je dr. Vidović.