DRAGOCJENA ISKUSTVA I PORUKE S POSJETA KAZAHSTANU I ARMENIJI

1. Zahvaljujem Gospodinu što mi je dao proteklih dana sretno završiti apostolsko putovanje u Kazahstan i Armeniju. Bilo je to iskustvo koje je u mom srcu ostavilo najdublje utiske i pobudilo najživlje osjećaje. Taj je posjet imao dvojako značenje. U Kazahstanu je to bio pastoralni posjet katoličkoj zajednici koja živi u zemlji s pretežito muslimanskim pučanstvom, koja je prije desetak godina izašla iz teškog i mučnog sovjetskog režima. U Armeniju sam došao kao hodočasnik iskazati poštovanje Crkvi vrlo drevnih korijena: armenski narod, naime, proslavlja tisuću i sedamsto godina od kada je službeno postao kršćanski. Taj identitet je, i po cijenu mučeništva, održala sve do danas.
Ponovno izražavam svoju zahvalnost predsjednicima republika Kazahstana i Armenije, koji su mi svojim pozivom otvorili vrata svojih plemenitih zemalja. Zahvalan sam im na ljubaznosti i toplini kojom su me primili.
Izražavam priznanje i ljubav biskupima i apostolskim upraviteljima, svećenicima i katoličkim zajednicama. Najiskrenije hvala svima koji su pridonijeli dobrom uspjehu toga apostolskog hodočašća, koje sam toliko očekivao i za koje sam se dugo u molitvi pripravljao.

2. Tema pastoralnog posjeta Kazahstanu bila je Kristova zapovijed: “Ljubite jedni druge”. Posebno je bilo znakovito donijeti tu poruku u zemlju u kojoj zajedno živi više od stotinu različitih naroda, koji uzajamno surađuju u izgradnji bolje budućnosti. Sam grad Astana, gdje je protekao moj posjet, postao je glavni grad prije manje od četrdeset godina i simbol je obnove zemlje. U svojim susretima s vlastima i narodom jasno sam uočio želju da se prebrodi teška prošlost, označena gaženjem dostojanstva i pravâ ljudske osobe. Doista, tko bi mogao zaboraviti da su u Kazahstan deportirane stotine tisuća osoba? Tko da zaboravi da su njegove stepe korištene za vršenje nuklearnih pokusa? Zato sam neposredno po svom dolasku posjetio spomenik žrtvama totalitarnog režima, baš kao da sam htio istaknuti ugao iz kojega treba gledati naprijed. Kazahstan, multietničko društvo, odbacio je atomsko oružanje i zalaže se za izgradnju solidarnog i miroljubivog društva. Na tu težnju simbolično podsjeća veliki spomenik domovini, koji se uzdizao iza oltara na kojem sam 23. rujna slavio misu.
Crkva se, hvala Bogu, iznova rađa zahvaljujući također novom teritorijalnom ustroju. Želio sam se približiti toj zajednici i njezinim pastirima, zauzetim u velikodušnom i teškom misionarskom djelu. S dubokom sam ganutošću zajedno s njima iskazao poštovanje sjećanju na one koji su dali život u nevoljama i progonima da bi donijeli Krista mjesnim pučanstvima.
U katedrali u Astani, zajedno s biskupima zemalja središnje Azije, sa svećenicima, redovnicima, bogoslovima i vjernicima koji su došli i iz susjednih zemalja, povjerio sam Kazahstan Presvetoj Mariji, Kraljici mira, naslovom pod kojim se časti u nacionalnom svetištu.

3. “Ljubite jedni druge”. Te Kristove riječi tiču se u prvom redu kršćana. Uputio sam ih nadasve katolicima, pozvavši ih da gaje zajedništvo među sobom i s pravoslavnom braćom, koja su tamo brojnija. Potaknuo sam ih i na suradnju s muslimanima da bi se pospješio istinski napredak društva. Iz te zemlje, u kojoj zajedno u miru žive sljedbenici različitih vjeroispovijesti, ponovno sam snažno istaknuo kako se religija nikada ne smije koristiti kao razlog sukobu. Kršćani i muslimani, zajedno s vjernicima svih drugih religija, pozvani su snažno odbaciti nasilje, da bi izgradili čovječanstvo koje će voljeti život i koje će rasti u pravdi i u solidarnosti.
Mladim sam Kazahstancima uputio poruku nade, podsjećajući da ih Bog ljubi osobno. S velikom sam radošću zamijetio snažni i zanosni odjek te temeljne istine u njihovim srcima. Susret s njima održan je na sveučilištu, sredini koja je meni osobno vrlo draga, gdje se razvija kultura nekog naroda. Upravo u susretu s predstavnicima svijeta kulture, umjetnosti i znanosti imao sam priliku podsjetiti na vjersku utemeljenost ljudske slobode i uzajamnost vjere i razuma, pozvavši ih da čuvaju duhovne vrijednosti Kazahstana.

4. Napustivši tu veliku srednjoazijsku zemlju stigao sam kao hodočasnik u Armeniju, da iskažem poštovanje narodu koji je još prije sedamnaest stoljeća vezao svoju povijest uz kršćanstvo. Prvi put je neki rimski biskup kročio tom ljubljenom zemljom, koju su, prema tradiciji, evangelizirali apostoli Bartolomej i Tadej i koja je službeno postala kršćanska g. 301. zaslugom sv. Grgura Prosvjetitelja.
Katedrala u Ečmiadzinu, apostolsko sjedište Armenske Crkve, iz 303. je godine. Nju sam, prema običaju hodočasnika, posjetio po svome dolasku i prije odlaska. U njoj sam se zadržao u molitvi na grobovima katholikosa svih Armena, među kojima Vazkena I. i Karekina I., začetnika sadašnjih srdačnih odnosa između Armenske crkve i Katoličke crkve. U ime toga bratskog prijateljstva Njegova Svetost Karekin II. s posebnom me ljubaznošću ugostio u svojoj rezidenciji i pratio tijekom cijeloga hodočašća.

5. U svojoj dugoj povijesti armenski je narod skupo platio vjernost vlastitom identitetu. Dovoljno se sjetiti strašnog masovnog zatora na početku dvadesetog stoljeća. U vječni spomen žrtvama – oko milijun i pol u tri godine – u blizini grada Erevana uzdiže se svečani spomenik, gdje sam, zajedno s katholikosom svih Armena, žarko molio za sve mrtve i za mir u svijetu.
U novoj apostolskoj katedrali Sv. Grgura Prosvjetitelja u Erevanu, koja je nedavno posvećena, održano je svečano ekumensko slavlje, sa čašćenjem moći toga sveca, koje sam protekle godine darovao Karekinu II. prigodom njegova posjeta Rimu. Taj sveti obred, zajedno sa zajedničkom izjavom, stavio je znakoviti pečat na svezu ljubavi koja ujedinjuje Katoličku crkvu i Armensku crkvu. U svijetu izmučenom sukobima i nasiljima kao nikada prije je nužno da kršćani budu svjedoci jedinstva i tvorci pomirenja i mira.
Misa na novom “velikom oltaru” na otvorenom, u vrtu apostolskog sjedišta u Ečmiadzinu, premda slavljena prema zapadnom obredu, slavila se s “dva plućna krila”, s pismima, molitvama i pjesmama na armenskom jeziku i uz nazočnost katholikosa svih Armena. Nema riječi koje bi opisale duboku radost tih trenutaka, u kojima se primjećivala duhovna nazočnost tolikih mučenika i ispovjedalaca vjere, koji su svojim životima dali svjedočanstvo za Evanđelje. Spomen na njih mora biti trajan: moramo slušati Krista, koji od svojih učenika traži da budu jedno, s potpunom poslušnošću.
Posljednje odredište moga apostolskog putovanja bio je samostan Khor Virab, što znači “duboki zdenac”. Tamo se naime, prema tradiciji, nalazi zdenac dubok 40 metara u kojeg je kralj Tiridat III. zatočio sv. Grgura Prosvjetitelja zbog njegove vjere u Krista, sve dok mu svetac nije svojim molitvama izmolio čudesno ozdravljenje a kralj se obratio i krstio sa cijelom obitelji i čitavim narodom. Tu mi je kao simbol vjere, kojom je Grgur prosvijetlio Armence, uručena baklja, koju sam svečano stavio u novu kapelu, otvorenu u dvorani Biskupske sinode. To svjetlo gori već sedamnaest stoljeća! U svijetu ono gori već dvije tisuće godina! Od nas se kršćana, draga braćo i sestre, traži da ga ne sakrivamo, nego da ga raspaljujemo kako bi ono upravljalo hod čovječanstva putovima istine, ljubavi i mira!