Drugi blok predavanja Međunarodnoga znanstvenoga simpozija „Vojska Bezgrešne i masonerija"

Zagreb, (IKA) – Drugi blok predavanja Međunarodnoga znanstvenoga simpozija „Vojska Bezgrešne i masonerija” bilo je naslovljen „Povijest, filozofija i izvori masonerije”.
Uvodeći u temu, dr. sc. fra Josip Bražević ravnatelj Hrvatskog areopaga – Centra za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca kraćom prezentacijom prisutne je upoznao s izložbom o „300 godina masonerije u slici: Izložba slobodnih zidara u Ljubljani”.
Slijedila su dva predavanja povjesničara iz Splita Ivana Mužića. Prvo predavanje bilo je naslovljeno „Masonstvo i monoteizam”. Predavač je istaknuo kako neki masoni, koji pišu o masonstvu tvrde da su oni duhovni nastavljači predantičkih okultnih učenja, koje su poslije dijelom nastavljali Kabali i gnozi. „I doista, masonski nauk ni po čemu nije originalan, jer je sav sadržan već u predkršćanskom poganstvu”, rekao je te dodao kako su „masonska vjerovanja gotovo identična s onima egipatskim i grčkim kako ih iznosi Plutarh. Masonstvo se u XIX. stoljeću posebno angažiralo na promidžbi etički indiferentnoga teozofizma”. Nadalje, predavač je istaknuo, kako masonstvo Bibliju shvaća samo kao simbol i to u ovom smislu „Biblija ima u hramu svoje mjesto na oltaru Istine. Na njoj počivaju dva velika svijetla, Šestar i Uglomjer. Ona dakle resi naš sveti oltar ne kao Biblija, ne kao njezina sadržina i ne kao specifična kršćanska nauka. Biblija ne unosi dakle u nas ništa naročito ili isključivo kršćanskoga”. Podsjetio je kako je slobodno zidarstvo u prvomu redu metafizika koja svjesno hoće izgraditi svijet bez Boga ne skrivajući svjetovni cilj: stvaranje nadvlade u jednoj svjetovnoj državi u kojoj ljude neće dijeliti teritorijalne granice ni duhovne razlike. Nadalje je istaknuo, kako snaga masonstva izvire iz fanatična čuvanja tajne, u koju spada gotovo sve što je u vezi s masonstvom, od političkih akcija do popisa običnog članstva. Predavač je posvijestio, kako „masonstvo samo privremeno ili povremeno podupire neku klasu, državu, naciju, crkvu i to samo dotle dok to odgovara njegovim tajnim ciljevima”. Sve navedeno, predavač je ilustrirao s nizom citata iz domaćih i inozemnih raznih publikacija.

Na početku drugog predavanja „Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo” ustvrdio je „Ivan Meštrović nije bio član ni jedna masonske lože u međuratnoj Jugoslaviji”. Pojasnio je, kako se teza o Meštroviću kao masonu posebno proširila poslije izdanja Glojnarićeve knjige o masonstvu u Hrvata. No, upozorio je, kako se Glojnarićev popis članova spomenutih loža ne može smatrati potpuno autentičnim, a i sam pisac te knjige je javno u „Hrvatskom dnevniku” od 6. veljače 1941. priznao da mu je „priličan broj imena podmetnut od nesavjesnih ljudi”. K tomu, on je već tad bio tužen i suđen u Zagrebu i Zlataru od strane nekih osoba koje su tvrdile da nisu masoni. No, naglasio je činjenicu da je Meštrović u međuratnoj Jugoslaviji živio, djelovao i razmišljao kao mason, međutim on je očito osobno procijenio da mu ne odgovara da se vodi kao član bilo koje lože u tadašnjoj Jugoslaviji vjerojatno i zato jer je tada masonstvo u Crkvi i puku bilo veoma omrznuto.
Osvrnuo se i na mnogobrojne biblijske motive u djelima Ivana Meštrovića, ali je naglasio kako oni ne potvrđuju da je njihov autor kršćanin. Mužić se osvrnuo i na neka djela Meštrovića, u prvom redu Raspelo, za koje je i sam autor 1954. potvrdio „prizor ‘Raspeća’ nije bio zamišljen da predstavlja povijesnog Isusa, ni Njegovu uzvišenu žrtvu. Namjera je bila da se prikaže raspeće Njegove ideje, izopačenje i izobličenje nauke, radi koje je došao na ovaj svijet i radio koje je umro na križu”. Zanimljiva je i primjedba koju je Mužić citirao u predavanju. Naime, u tekstu „Iz korespondencije Meštrović-Kamber” objavljenom u Hrvatskoj reviji, Ratko Perić je zaključio da „Meštrovićeva religioznost nije bila prakticirana u crkvenim okvirima i oblicima. Npr. za vrijeme rata, dok je boravio u svom ateljeu pod krovom Zavoda sv. Jeronima i blagovao zajedno sa svećenicima u blagovaonici, nikada se nije prekrižio”. Na kraju je dodao kako izgleda da se Meštrović neposredno prije smrti obratio, što se može zaključiti iz svjedočenja Dominika Mandića.

Na simpoziju je pročitano pripremljeno predavanje prof. dr. sc. Jurja Kolarića, prof. emeritusa KBF-a u Zagrebu „Maksimilijan Vrhovec i slobodno zidarstvo”. Riječ je o središnjoj osobi hrvatskoga crkvenog, kulturnog, političkog i gospodarskog života na prijelazu 18. i 19.st. Kolarić se kratko osvrnuo na životni put Vrhovca, te istaknuo, kako je bio optužen zbog jakubinske urote, no morao se braniti od napada da je bio član masonerije. „Od trenutka imenovanja za zagrebačkog biskupa pa do kraja života bio je meta mnogih napada koji su tvrdili da je bio slobodar zidar, osporavajući čak i njegovu pravovjernost” naglasio je Kolarić, te ustvrdio kako je „ta sporna točka u životu biskupa Vrhovca utjecala na to da je historiografija o tom pitanju njegova života bila dosta podijeljena. Jedni su naglašavali njegovo jozefinističko i slobodnozidarsko opredjeljenje, a drugi su to osporavali. Katolički usmjerena historiografija ili je nijekala ili dovodila u pitanje Vrhovčevu pripadnost slobodnom zidarstvu”. Kolarić je nadalje istaknuo da o Vrhovčevu članstvu u slobodnom zidarstvu kao zagrebačkom biskupu nema nikakvih dokaza, što ne znači da kao biskup nije održavao veze s mnogim slobodnim zidarima i bio njihov prijatelj.

Dr. sc. fra Daniel Patafta (KBF, Zagreb) održao je predavanje „Katolički tisak o slobodnom zidarstvu u međuratnoj Jugoslaviji (1918.-1941.)”. Uvodno se osvrnuo na pitanje koje se često postavlja: izvori o masonima. Naglasio je, kako izvora ima napretek, te je spomenuo kako se u NSK može na uvid dobiti njihovi časopisi, literatura koju su oni sami pisali, ali i one antimasonske, poglavito katoličke. Odabirući za ovu prigodu neke katoličke tiskovine, istaknuo je kako je time želio pokazati procese koji su se događali, a oni su bili odraz vremena. „Što se tiče sukoba Katoličke Crkve i slobodnog zidarstva, on izrasta iz sukoba Crkve i liberalizma. Na našim prostorima sukob se intenzivira na početku 20. st. u vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije”. Podsjetio je da prvo područje gdje se trebalo eliminirati utjecaj Crkve bilo je područje odgoja i obrazovanja. Pojavljuje se opširni članak o tome kako je slobodno zidarstvo izbacivalo vjeronauk iz škola u Europi i kako to nastoji učiniti u Kraljevini Jugoslaviji. Spomenuo je i onodobni pokret reformnih svećenika. Patafta je ustvrdio kako je teško dovesti reformne svećenike u vezu sa slobodnim zidarstvom, ali je činjenica da su imali njihovu potporu što se očituje kroz različite tiskovine što je pri primijetio svećenik Petar Grabić koje uspoređuje reformni pokret sa slobodnozidarskim pokretom. Spomenuo je kako u „Katoličkom listu” pišu mnogi uglednici, mnogi intelektualci i profesori s KBF-a, među kojima je istaknuo Stjepana Bakšića, Janka Obreškog, te Janko Šimrak koji prvi progovara o razornom djelovanju slobodnog zidarstva u Jugoslaviji na djelovanje Katoličke Crkve. On 1932. na prvim stranicama „Katoličkog lista” objavljuje niz članaka u kojima izuzetno dobro dokumentira i iznosi činjenice što je slobodno zidarstvo činilo protiv Katoličke Crkve.

U središtu predavanja „Filozofija masonstva” Karmela Batušić, dipl. filozof i dipl. religiolog bila su dva filozofa: Johann Gottlieb Fichte i Giuliano Di Bernardo.
Johann Gottlieb Fichte je živio i radio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Djelovao je na sveučilištima u Zurichu i Jeni odakle je prognan zbog tužbe da je ateist. Nastavio je svoj rad u Erlangenu i Berlinu. U Berlinu je postao i prvi rektor na tek osnovanom sveučilištu. Iz njegove korespondencije jasno se vidi da je on bio prvi put primljen u masonsku ložu u Gdansku 1793. Po njemu, masonstvo služi da se u jednom društvu sastaju ljudi raznih staleža i razgovaraju. Tako oni dijele svoja umijeća i tako članovi do tada jednostrano obrazovani slušajući ostale postaju svestrani. Svrha masonstva je po Fichteu općeljudski odgoj.
U uvodu knjige „Filozofija masonstva” Giuliano Di Bernardo svoju filozofiju masonstva predstavlja kao filozofiju čovjeka – svojevrsnu antropologiju. On ustvrđuje da je antropologija religiozna „kada se čovjeka promatra u odnosu prema Bogu, kojega se smatra njegovim Stvoriteljem, dok se svjetovna antropologija na to ne obazire. Antropologija je isključiva ako se temelji na određenim vrijednostima, a nije isključiva ako je utvrđena na zajedničkim vrijednostima koje se tiču svih antropologija uopće. Religiozna antropologija je isključiva”, tvrdi on, jer su „prihvaćene samo one vrijednosti koje su specifične za određenu religiju. Dakako da se može govoriti o određenom pluralizmu, ali samo do neke granice. Masonska antropologija je svjetovna i nije isključiva. Ona ne prepoznaje Boga kao Stvoritelja čovjeka, premda se, pojedinačno, mason može prepoznati kao Božje stvorenje, ali to nije obvezno. Za masona je važno samo etičko usavršavanje. Masonska antropologija je spoj različitih antropologija, ali sve su one usmjerene prema etičkoj izgradnji masona”.

Posljednje predavanje ovoga bloka s temom „Gnostička baština u masoneriji” održao je doc. dr. sc. fra Anto Barišić (KBF Zagreb). Odgovarajući na pitanje „što kronološki dva vrlo udaljena i međusobno dva daleka fenomena može povezivati”, Barišić je odgovorio „u masoneriji postoji nešto što je baština pojedinih gnostičkih sekti što je masonerija integrirala u svoj sustav bilo kao neku misao bilo kao dio nekog rituala i simbola.” Ukazujući na tu gnostičku baštinu koju nalazimo u masoneriji, zaustavio se na tri stavke koje masoneriju povezuju s gnozom: gnostička sekta mandeja, tragovi gnostičkog učitelja Bazilida u masoneriji, te gnostičko poimanje uskrsnuća u nekim obrednim ceremonijama masona. Slijedom spomenutoga zaključio je kako masonerija nije neovisna od duhovnih strujanja antike koja su kroz srednji vijek dospjela i do masonerije. Opće mišljenje i stav prema masoneriji danas je zbrkan, pomalo nejasan i rasut. To je vjerojatno zato što masoneriju kao i nekoć antički gnosticizam, osim određene tajnovito ovog bratstva, u najširem smislu riječi karakterizira eklektičnost, odnosno spajanje i posuđivanje različitih vjerskih, duhovnih, ritualnih i misaonih elemenata koji potječu iz različitih povijesnih epoha i religija, misterijskih kultova i suvremenih duhovnih gibanja.