Križevci, (IKA) – Drugog dana “Dana hrvatskih svetaca i blaženika” u župnoj crkvi Majke Božje Koruške u Križevcima u petak 30. siječnja vjernici su imali prilike bolje upoznati drugog hrvatskog sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića. Neposredno prije mise, članovi Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda i župni zbor “Anzelmo Canjuga” iz zagrebačke župe sv. Leopolda Bogdana molitvom, te književnim i glazbenim izričajem predstavili su lik toga sveca i sam kapucinski red. Misno slavlje predvodio je provincijal Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića o. Ivica Petanjak, u koncelebraciji s predstavnicima redova kojima pripadaju hrvatski sveci i blaženici, postulatorima te križevačkim župnicima.
U propovijedi je o. Ivica Petanjak predstavio nekoliko zanimljivosti iz života sv. Leopolda, suvremenika naših dana, i vrlo štovanog u hrvatskom narodu. Propovjednik je veliko čašćenje toga sveca potkrijepio činjenicom kako je on od svih hrvatskih svetaca, svetac kojemu je posvećeno najviše crkava i kapela u domovini i inozemstvu. Tako je samo u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji sv. Leopoldu posvećeno više od 35 crkava ili se u njima nalaze relikvije sa svečevim moćima. Također, gotovo da nema hodočasnika koji će krenuti u Rim, Asiz, a da ne svrati i u Padovu i pomoli se na grobu sv. Leopolda. Prvi razlog te privlačnosti zasigurno je u tome što je on naš suvremenik, što postoji mnogo svjedočanstava o njegovu životu. Drugi razlog je njegova ljudskost. On je među nama, a gotovo je nevidljiv. On je niskoga rasta, tako da ga gotovo svatko može sakriti, a dok govori ima poteškoću u govoru, tako da ga svatko može nadglasati, on je jednostavan, siromašan franjevac kojeg ne može nitko kupiti, niti potkupiti. On je čovjek koji jednostavno može svoju osobu drugima ponuditi, ako je želi netko prihvatiti. Stoga upravo to Leopoldovo “ništa” privlači, jer on može dati samo svoju osobu. Leopold je htio prihvatiti ljude u njihovoj ljudskosti, slabosti, da im bude utjeha, ohrabrenje, pomoć u njihovu životu, te da im da sigurnost i nadu da idu dalje kroz život. Bio je blag prema pokornicima, jer je dobro znao što grijeh znači u životu svakoga čovjeka i koje su posljedice grijeha. Tako je isticao, kako je oproštenje grijeha potrebno da grešnik ne izgubi nadu u mogućnost popravka i novoga života. Propovjednik je podsjetio i na riječi koje je svetac izrekao vezano uz ispovjednike. Nije se slagao s onima koji kažu da onoga koji nema propovjedničkoga dara, ili ne zna crkve zidati, ili ne zna pjevati, da njega treba staviti za ispovjednika. Govorio je da nema većega dara koji Bog može udijeliti jednom čovjeku, nego da mu udijeli iskusnoga ispovjednika i duhovnog vođu, no malo je onih koji imaju tu sreću. Mnogi ispovijedaju, ali malo je onih koji vode dušu do savršenstva. A on je nastojao svakoga razumjeti, i nikoga ne povrijediti, i upravo u tome se očituje njegova poniznost, dobrota. Htio je biti prijatelj sa svakim svojim pokornikom. A Isus je svoje učenike nazvao prijateljima. Mi smo prijatelji Božji, i želimo to ostati. Ali moramo znati da to prijateljstvo možemo gajiti samo ako nastojimo živjeti bez grijeha. Prihvatimo Božje prijateljstvo, i prihvatimo Božje milosrđe koje nam se uvijek daje preko sakramenata kao sredstva spasenja. Iskoristimo ta sredstva po kojima Bog dijeli svoju milost, a na osobit način sakrament pomirenja da izmireni s Bogom i ljudima budemo prijatelji Božji, suradnici i tako da nastavimo Njegovo djelo spasenja, zaključio je Petanjak. Misno slavlje pjevanjem je uveličao župni zbor “Anzelmo Canjuga”.