Zagreb, (IKA) – Drugoga dana Katehetske jesenske škole za odgojitelje u vjeri u predškolskim ustanovama što se održava u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, u subotu 10. studenoga održana su dva plenarna predavanja.
Doc. dr. Antonija Balić Šimrak s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u predavanju “Dijete i likovno stvaralaštvo” stavila je naglasak na dječje likovno stvaralaštvo u vidu umjetničkog promišljanja i doživljaja svijeta te povezivanja potrebe čovjeka za vjerovanjem i za umjetnošću. Istaknula je kako je jedan od pojmova koji se često veže uz umjetnost pojam duše koja je sastavni dio čovjekova bića i tako povezana o onim unutrašnjim, individualnim i izvornim. U dušu vjerujemo i njenom se vodstvu predajemo na svom životnom putu. To vjerovanje nam donosi mir, samospoznaju i nadu. Zbog toga je umjetnost usko povezana s vjerovanjem što je tijekom povijesti dokazano i razvojem ukupne kulture te se umjetnost uvijek vezivala uz “višu svrhu” i uz ono što se razumom ne može spoznati. Posvijestila je i utjecaj likovnog stvaralaštva na razvoj kreativnosti djeteta i na razvoj emocionalne inteligencije kroz otkrivačko-stvaralačko-spoznajne procese te dala i smjernice za kvalitetan pristup likovnim aktivnostima s djecom predškolske dobi s naglaskom na temu Božića.
Doc. dr. Vladimira Štanger-Velički također s Učiteljskog fakulteta u predavanju “Literarni i likovni jezik slikovnica vjerskog sadržaja” upozorila je da će ovisno o tome kakav će biti prvi susret djeteta sa slikovnicom i koliko će slikovnica biti prisutna u najranijoj dobi, ovisiti i sam odnos djeteta prema knjizi kasnije u životu. Osnovni kriteriji prema kojima se vrednuje slikovnicu su estetski, tj. književni/jezični i likovni, pedagoški/metodički, odnosno primjerenost dobi te naposljetku etički što se kada je riječ o odgoju u vjeri odnosi na teološku ispravnost. Umjetnička književna djela morala bi moći posredovati poruku/moral, a još uvijek biti umjetničko djelo, dakle, tema im ne bi smjela nadići umjetnički jezik. No, samo nadahnuće nije dovoljno, pisac mora poznavati alat/jezik, mora poznavati i egzegezu, a osim toga pisci bi morali posredovati ono što barem djelomično osobno egzistencijalno dijele, zaključila je dr. Štanger-Velički.