Prvo predavanje na temu „Odrednice i kriteriji vrednovanja u nastavi vjeronauka“ održala je dr. sc. Đurđica Ivančić. U svom je izlaganju istaknula kako se vrednovanjem postignuća učenika s teškoćama u razvoju u nastavi Katoličkog vjeronauka potiče učenikovo učenje i dobivaju podaci o njegovom napretku te kako kvaliteta tog vrednovanja ovisi o više čimbenika.

Ovisi, ponajprije, o kvaliteti podrške u svim sastavnicama individualiziranog kurikuluma, zatim kvaliteti pojedinačne procjene učenikovih sposobnosti, interesa, potreba i dostignutih znanja, vještina, navika i uvjerenja. Poželjno je da se procjena provodi timski, odnosno da je provode zajedno učitelji koji poučavaju određenog učenika u suradnji sa stručnim suradnikom. Temeljem izvedene procjene svaki učitelj provodi operacionalizaciju unutar svog nastavnog predmeta, pa tako i učitelj/ica katoličkog vjeronauka.

Kvaliteta vrednovanja postignuća učenika s teškoćama u razvoju ovisi, nadalje, o razradi ishoda učenja i poučavanja pojedinih vjeronaučnih sadržaja sukladno provedenoj procjeni. Prema postavljenom cilju nastavnog sata/glavnom ishodu razrađuju se ishodi odgovarajući učenikovim potrebama. Najčešće su ishodi isti, ali različitih razina kognitivnih, psihomotoričkih i afektivnih zahtjeva u odnosu na usvajanje i samostalnost učenika/ce.

Kvaliteta vrednovanja postignuća tih učenika ovisi i o kvaliteti planiranja, provedbe procesa učenikovog učenja uz potrebnu mu podršku te praćenja tog procesa (kvaliteta formativnog vrednovanja). Planiranje i proces učenja usklađuje se s perceptivnim, govornim, spoznajnim prilagodbama i prilagodbama zahtjeva za pojedinog učenika u svim sastavnicama Individualiziranog kurikuluma i metodama rada, a učinci podrške prate se formativnim oblicima vrednovanja.

Kvaliteta vrednovanja ovisi, na kraju, o odabiru metoda, postupaka i sredstava provjere naučenog (sumativnog vrednovanja) koja se temelji na provedenom praćenju učenikova rada (formativnom vrednovanju). Sumativno vrednovanje uz podršku uzima u obzir podatke stečene provođenjem formativnog vrednovanja u odnosu na primjerenost metoda, zadataka, sredstava, vremena, okruženja za određenog učenika.

U razradi teme predavačica je razmatrala značaj svakog pojedinog oblika vrednovanja u ostvarivanju postavljenih ishoda, uz primjenu podrške: vrednovanje za učenje, samovrednovanje i vrednovanje naučenog. Posebno je istaknula važnost formativnih oblika vrednovanja koji ne rezultiraju ocjenom (vrednovanje za učenje i samovrednovanje), već daju povratne i dijagnostičke informacije o tome kako učenik uči uz odabranu podršku, koliko je zadovoljan i kako napreduje u samoreguliranju pristupa. Dobivene informacije u formativnom vrednovanju pomažu učitelju da, ukoliko je potrebno, preispita postavljene ishode i/ili primijenjenu podršku (vizualnu, spoznajnu, govornu, podršku u zahtjevima) te izvrši potrebne dopune i izmjene. Time se učeniku omogućuje poticajno i uspješno daljnje učenje i napredak u usvajanju sadržaja. Podaci prikupljeni u formativnim oblicima vrednovanja izuzetno su značajni za provođenje vrednovanja naučenog (sumativnog vrednovanja) koje treba omogućiti pojedinom učeniku s teškoćom da na najbolji način iskaže usvojenu razinu znanja, vještina i uvjerenja iz obrađenih tema katoličkog vjeronauka.

Kriteriji postavljeni za pojedinog učenika s teškoćama u procesu vrednovanja izvedeni su iz postavljenih ishoda koji trebaju biti usklađeni s potrebama učenika. Kriteriji se odražavaju u elementima vrednovanja u odnosu na znanje, stvaralačko izražavanje i kulturu međusobnog komuniciranja. U elementima vrednovanja prelamaju se kognitivni, psihomotorički i afektivni ishodi postavljeni za pojedinog učenika. Provođenjem cjelokupnog procesa vrednovanja evaluira se uspješnost učenika, učinak podrške i time samog individualiziranog kurikuluma, istaknuto je u izlaganju dr. sc. Đurđice Ivančić.

Potom je prof. dr.s c. Zrinjka Stančić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala izlaganje na temu „Vrednovanje i ocjenjivanje postignuća učenika s teškoćama u nastavi Vjeronauka“.

Učenicima s teškoćama (teškoćama u razvoju, teškoćama u učenju, okolinski uvjetovanim čimbenicima), istaknuto je u izlaganju, treba dati priliku da uče u školi na način koji najviše korespondira s njihovim razvojnim potrebama, tako da mogu najbolje razumjeti sadržaj koji se uči, zapamtiti ga, primijeniti, iskazati svoje znanje te izgraditi pozitivnu sliku o sebi. Nastavne sadržaje za učenje i samostalan rad učenika u nastavi Katoličkog vjeronauka, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi (redovitim programima uz prilagodbu sadržaja i individualizaciju postupaka, redovitim programima uz individualizirane postupke, posebnim programima uz individualizirane postupke, posebnim programima za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnog života i rada uz individualizirane postupke) uvijek je potrebno prezentirati na način da budu primjereni perceptivnim, spoznajnim, jezičnim, čitalačkim i koncentracijskim sposobnostima i vještinama vjeroučenika, njihovom predznanju i iskustvu jer će se time osigurati uspješno razumijevanje, a time i učenje i primjena naučenog.

U svom izlaganju prof. dr. sc. Zrinja Stančić nastojala je sagledati kako vrednovanje i ocjenjivanje postignuća učenika s teškoćama u nastavi Katoličkog vjeronauka treba izvoditi iz postavljenih i razrađenih odgojno-obrazovnih ishoda prikazanih u Individualiziranom kurikulumu koji trebaju biti usklađeni s potrebama učenika.

U razradi teme razmatrala je značaj vrednovanja i ocjenjivanja s pripadajućim elementima i kriterijima u različitim područjima vrednovanja. Područja vrednovanja u nastavnom predmetu/kurikulumu Katolički vjeronauk ogledaju se u četiri aspekata postignutih rezultata: znanje, stvaralačko izražavanje, zalaganje i kultura dijaloga međusobnoga komuniciranja.

Kada je riječ o znanju govorimo o poznavanju činjenica i programskih sadržaja na: spoznajno/kognitivnoj/informacijskoj, doživljajno/afektivnoj/iskustvenoj i djelatno-iskustvenoj/psihomotoričkoj razini. Stvaralačko izražavanje može biti usmeno, pisano, likovno, scensko, glazbeno, audiovizualno, pri čemu posebnu pozornost treba posvetiti vrednovanju individualnih posebnosti svakog vjeroučenika. Vezano uz zalaganje istaknula je da je to interes, motiviranost, marljivost, inicijativnost, aktivnost vjeroučenika pri čemu treba posebno uočiti individualne posebnosti vjeroučenika kako bi se povećao i dodatno motivirao učenikov interes, motivacija i marljivost. Budući da se vjera najbolje “uči” kada se svakodnevno živi osobnim svjedočanstvom i angažmanom u različitim oblicima kršćanskoga djelovanja i solidarnosti, u obzir treba uzeti učenikovo aktivno sudjelovanje i zalaganje u djelima dobra, kao vida promicanja općega dobra u zajednici kojoj pripada (obitelj, škola, okruženje), te zalaganje u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima (primjerice, vjersko iskustvo u župnoj zajednici i dr.).

Kada je riječ o kulturi dijaloga međusobnoga komuniciranja promatra se odnos kako prema vjeroučitelju, tako i prema sudionicima vjeronaučnih susreta (suučenici, PUN, svećenik, časna sestra i dr.). Kultura međusobnog komuniciranja istodobno uključuje finoću, pažnju i poštovanje u međusobnim odnosima te autentičnost, slobodu i kreativnost s obzirom na iskazivanje vlastite osobnosti, rekla je predavačica.

U kurikulumu usmjerenom na učenika vrednovanje i ocjenjivanje ima za svrhu utvrditi jesu li i u kojoj mjeri ostvareni očekivani ishodi učenja za pojedinog učenika i ono treba biti kontinuirano. Vjeroučenici bi na početku obrade svake nastavne teme ili jedinice trebali biti upoznati s time što se od njih očekuje da, po završetku određene nastavne epizode, trebaju znati i uraditi te koje vrijednosti zastupati. Na taj će način ishodi učenja, izraženi vrednovanjem i ocjenjivanjem njihovih postignuća, predstavljati za njih povratnu informaciju o njihovom znanju i napredovanju. Vjeroučenici mogu dobiti nodgovore na to koliko su  dobro naučili ono što su trebali, upoznati ih s tipičnim pogreškama i načinima njihovog ispravljanja. Temeljem ishoda učenja vjeroučenici bi trebali dobiti povratne informacije o svom uspjehu u obrazovanju i smjernice kako taj uspjeh povećati na motivirajući način. Zbog toga bi vjeroučitelji o ishodima učenja trebali razmišljati već prilikom organizacije sadržaja predmeta, pojedine nastavne teme jer su ishodi učenja jasan i mjerljiv cilj prema kojem se usmjerava poučavanje i učenje, a u skladu s ishodima planirati i procijeniti napretka učenika. Uz to što vjeroučitelji vrednovanjem i ocjenjivanjem postignuća vjeroučenika s teškoćama dobivaju podatke o uspješnosti i teškoćama vjeroučenika u svladavanju određenih sadržaja, oni sami dobivaju povratne informacije o uspješnosti svog poučavanja. Te informacije su važan putokaz vjeroučiteljima za preispitivanje jasnoće definiranih i razrađenih ishoda učenja, opsega i dubine sadržaja za učenje, primijenjenih strategija poučavanja i vrednovanja, provedenih aktivnosti učenja, vježbanja i ponavljanja obrađivanih sadržaja. U tom smislu dobivene povratne informacije predstavljaju smjernice o tome što vjeroučitelj treba promijeniti u svom poučavanju, praćenju te samom vrednovanju postignuća svojih učenika. Vrednovanje i ocjenjivanje važno je ne samo za vjeroučenike i vjeroučitelje, već i za roditelje/skrbnike učenika jer im daje uvid u to koliko je njihovo dijete uspjelo ostvariti očekivane ishode učenja u nastavi Katoličkog vjeronauka.

Na završetku skupa predstavljena su dva primjera obrade nastavne jedinice. Dijana Stanić, vjeroučitelj mentor predstavila je nastavnu jedinicu „Divni Božji svijet“, a Ana Muhvić, mag. relig. ped. i kateh., učitelj -mentor „Svibanj – mjesec posvećen Mariji“.

Dvodnevni rad Katehetske jesenske škole zaključio je predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije dr. Ivica Pažin zahvalivši sudionicima i organizatorima.

Predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije dr. Ivica Pažin

Prezentacija dr. sc. Đurđice Ivančić u Power Pointu

Prezentacija dr. sc. Đurđice Ivančić u Power Pointu