Zagreb, (IKA) – “Kršćanska nada u kulturi ironije”, drugo predavanje drugoga dana Katehetske zimske škole za osnovnoškolske vjeroučitelje u Međubiskupijskomu sjemeništu na Šalati u Zagrebu, u četvrtak 10. siječnja održao je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu profesor moralne teologije dr. Tonči Matulić.

Na početku izlaganja ustvrdio je da se čovjekova sreća sastoji u kreposnomu životu koji ga uvodi u blaženstvo kao savršenu krepost. “Za razliku od polaganja prava na naravnu krepost, čovjek ne posjeduje niti može posjedovati pravo na nadnaravnu krepost. Kažemo nadnaravna ne zato što stoji u opreci prema naravnoj, nego zato što joj je temelj, izvor i svrha Bog. U kršćanskomu shvaćanju nadnaravni red označava nestvoreni red koji kao takav pripada samo Bogu. Zbog toga je i nazivamo božanskom krepošću. Kršćanska nada je nadnaravna krepost, kojom nas osposobljava već ovdje za sudjelovanje u božanskomu životu, i u nama podržava čežnju i težnju za božanskim životom. Predmet kršćanske nade nije svijet nego nadsvijet, nije čovjek nego Bog, nije ograničeno blaženstvo kreposnoga života, nego neograničeno blaženstvo Božjega života. Nije, dakle, čovjekovo nego Božje kraljevstvo koje valja zgrtati na nebu”, istaknuo je dr. Matulić, ustvrdivši da predmet kršćanske nade nisu ljudska obećanja, nego Božja obećanja koja možemo sažeti u osobi Isusa Krista.

Isus Krist je nada naša. On je u nama naša nada slave, On je kamen zaglavni na kojem počiva naša nada, podsjetio je predavač na Pavlov govor o Isusu, ustvrdivši da kršćanska nada pod svojim specifičnim vidom čuva neprocjenjivo blago događaja i osobe Isusa Krista. “Cijena kršćanske nade je predanje Sina Božjega u smrt na križu iz ljubavi prema nama. Stoga su i zalozi kršćanske nade muka i smrt Isusa Krista u kojima Bog objavljuje milosrdnu ljubav prema nama bezbožnicima i grešnicima. Zalog kršćanske nade je i Kristovo slavno uskrsnuće u kojemu objavljuje svoju vladavinu nad smrću, kao i bezuvjetnu vjernost svojim obećanjima”, istaknuo je dr. Matulić, ustvrdivši da kršćanska nada ne može a ne ispunjati radošću, te potiče na zajedništvo.

U nastavku predavanja osvrnuo se na kulturu ironije, posebno kroz njezin odnos prema kršćanskoj nadi i moralnim vrednotama. Upozorio je da se kršćanska nada nalazi na udaru kulture ironije, ali sada na jedan novi način. “Ako je dojučerašnja kritika kršćanstva polazila od slabosti kršćana koji su samo pobožno gledali u nebo, naricali pobožne slike, sricali pobožne molitve, izmišljali pobožne vježbe i pobožnosti bez kraja i konca kojima izgleda je tendencija i da im se ponovno vratimo, a to znači povratku na temelje toga iskustva ugušiti kršćansku nadu i njezinu snagu. Danas u kulturi ironije nadolazi nova kritika kršćanstva koja više nije tako opaka u osporavanju svega kršćanskoga, nego postaje opaka u ismijavanju svega kršćanskoga. A ono što se ismijava jest samo ostatak kršćanstva koji se zbilo u takozvanu privatnu sferu, tj. u osobnu intimu koja, kaže se, ne smije nikako utjecati na svjetovna zbivanja”, upozorio je dr. Matulić, ustvrdivši da se ironija uzima u moralnomu smislu kao manjak istinoljubivosti, iskrenosti, objektivnosti i nepristranosti. Odatle se rađa ironija kao ismijavanje, izrugivanje, omalovažavanje. Kultura ironije je kultura izrugivanja, redikuloznoga prikazivanja, omalovažavanje stanja stvari i osoba, njihovih uvjerenja i stavova.

Ukazao je, nadalje, na nekoliko primjera koji potvrđuju da je kultura ironije stvarnost koja nas okružuje. U posljednje vrijeme imali smo tendenciozno prikazivanja rezultata popisa pučanstva u pogledu vjerske pripadnosti. Izvješćivalo se i govorilo o tome s neskrivenom ironijom kao da je najbolje da katolici konačno izumru iz hrvatskoga društva. Nije se skrivalo oduševljenje da se broj nevjernika udvostručio od posljednjega popisa pučanstva. Nadalje, u nekoliko je navrata aktualni hrvatski premijer s neskrivenom ironijom tumačio politička zbivanja rabeći upravo teološki rječnik, koji, dodao je, “u njegovu slučaju i kontekstu zorno pokazuje incestuozno općenje s kršćanstvom”. Nadalje, slušali smo da se državni problemi neće riješiti po Duhu Svetomu, da je Stari zavjet jednostavniji od ovršnoga zakona. Fenomen zdravstvenoga odgoja, nastavio je, nije samo priča za sebe, nego priča koja otkriva “edipovsku podlogu nastupajuće kulture ironije”. “Iz bujice izgovorenih riječi od strane državnih dužnosnika, medijskih posrednika i stručnjaka u zdravstvenome odgoju, najbolju ilustraciju pruža tvrdnja da se ovaj kurikulum temelji na znanstveno dokazanim činjenicama. Da je po srijedi notorno izrugivanje svjedoči činjenica da se iza znanstveno dokazanih činjenica, primjerice o ljudskoj seksualnosti kao u četvrtomu modulu, vješto kamuflira jedna ideologija orgazma kao nositeljica konačne sreće i blaženstva djece i mladih. Tako se puko neurofiziološko naprezanje ljudskoga organizma hoće prikazati kao izvor autentične ljudske sreće i zadovoljstva. Pretpostavka je da je čovjek degradiran na ono čisto nagonsko”, upozorio je, ustvrdivši kako se i u ovom slučaju pokazuje da svaka revolucija proždire vlastitu djecu, neovisno od društvenoga statusa i stupnja obrazovanja. Mi smo uvjereni da ona neće proždrijeti samo one koji joj se s postojanom nadom odupru. Nada je budnost, a ne pobožnost. Nada se ne može upražnjavati zornicama, nego budnošću na radnom mjestu, na ulici, u komunikaciji s drugima i drukčijima, istaknuo je dr. Matulić.

Na kraju predavanja ustvrdio je da je proces sekularizacije doveo do toga da su vjera i religija otjerane iz javnoga prostora. “U tim povijesnim procesima nije ostala pošteđena ni kršćanska nada. Od početka je bilo jasno da se sraz kršćanstva i moderniteta događa kroz radikalnu zamjenu teza da zemlju treba pretvoriti u nebo. I tako nadu u onostranost zamijeniti nadom u ovostranost, ili u takozvano bolje sutra, ili u takozvanu bolju budućnost koju se kontrolira planiranjem. Sadržaji kršćanske nade polako i nezaustavljivo su gurani u intimu i svođeni na romantičarsku pobožnost, njegovanje individualističke svijesti o spasenju svoje duše, bez značajnijega utjecaja na oblikovanje toga boljega svijeta. Na mjesto Božjega kraljevstva ustoličeno je čovjekovo kraljevstvo, na mjesto budnoga iščekivanja eshatona ili drugoga slavnoga dolaska Isusa Krista, ustoličen je svjetovni mesijanizam sa stotinu lica, a koji je samo u 20. stoljeću uzrokovao više patnje ljudima i nevinih žrtava požeo nego svi ratovi i sva nasilja zajedno”, upozorio je predavač. Poručio je da bez Boga nema nade. Probuditi nadu, čiju važnost i neizostavnost ističe Crkva, znači probuditi hrabrost i gorljivost za ispunjenje nadanoga dobra, zaključio je dr. Matulić.