Đakovo, (IKA/TU) – Drugi dan Teološko-pastoralnog seminara u Đakovu koji se na temu “Svećenik – propovjednik” održava u Strossmayerovoj dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, obilježila su 16. rujna tri predavanja te rad u skupinama.
U predavanju “Propovjedništvo u otaca” prof. dr. Drago Tukara govorio je o shemama govornih izričaja kod crkvenih otaca, a predavanje je podijelio u tri cjeline: Duhovni izričaj, Vrijeme progona i Širina propovijedanja crkvenih otaca. Govoreći o duhovnim izričajima, predavač je istaknuo sheme similitudo (metoda sličnosti), koju je rado upotrebljavao sv. Augustin, te sintetički paralelizam, koji se posebno očitovao kada se željelo shvatiti odnos zemaljske i nebeske Crkve. Apostolski oci često su pribjegavali poučavanju u svojim propovijedima. Poučavati nekoga u propovijedi znači upotrijebiti novu shemu koja je mogla prodrmati, stresti onoga tko sluša poučavanje: egzorta povezuje onoga tko govori sa slušateljem. Nagovorom ili poučavanjem u propovijedi se postiže najveća uključenost svih prisutnih, a pouka u propovijedi izaziva veliku pozornost kod slušatelja”, rekao je predavač. U drugom dijelu govorio je o propovijedanju u doba progona i poslije Konstantinova mira. Podsjetio je kako crkveni oci nisu propovijedali samo za uski krug odabranih osoba, nego su u obzir uzimali široki sloj ljudi, ambijent i socijalne različitosti. Jezik im se temeljio na Bibliji, a u propovijedanju su bila prisutna dva jezika: poganski i kršćanski, s istim ciljem pridobiti i odgojiti čovjeka.
Spomenuo je važnost retorike te izbjegavanja neprirodnog držanja i afektiranja pri govoru, jer guše spontane pokrete duše i vodi slabljenju propovijedi te vodi prema dvoličnosti i oholosti. Podsjetio je da je biskup Antun Akšamović 1946. osnovao Pastoralni institut Đakovačke biskupije, koji je među osam odbora imao i Odbor za katehizaciju i propovijedanje, u čiju je zadaću spadalo i izrađivanje nacrta propovijedi o aktualnim pitanjima. Kasniji je pokretač tog Instituta bio biskup Stjepan Bauerlein, koji je 1947. preko Instituta napisao: “Bog nas je doveo natrag u Crkvu, bliže oltaru, bliže Svetohraništu!” U duhu toga razmišljanja dr. Tukara zaključio je predavanje riječima: “Kakav god propovjednik bio i kakvom god se shemom služio, na kojem god mjestu propovijedao neka propovijed posluži približavanju vjernika Bogu, Crkvi, oltaru i Svetohraništu.”

Prof. dr. Zvonko Pažin u predavanju “Liturgijsko-teološka promišljanja o homiliji” izložio je liturgijsko teološko promišljanje o propovijedi, smještajući propovijed unutar konteksta cjelokupnog liturgijskog događanja Crkve. Započeo je govorom o bogoslužju u kojem se kroz riječi i čine ponazočuje Kristovo spasenjsko djelo. Kao konstitutivni dio bogoslužja stoji Riječ Božja na svome specifičnom mjestu. “Sveto pismo kao takvo upravo u bogoslužju ima svoje prirodno okruženje i dobiva svoj smisao. Riječ je ona koja daje smisao liturgijskom zbivanju”, upozorio je predavač. Nakon načelnih smjernica govorio je o liturgijskoj homiliji i njezinom mjestu u liturgijskom događanju. Započeo je sa samim Isusom, koji je također tumačio Riječ Božju iz Staroga zavjeta, i aktualizirao je u sadašnjem trenutku. Primjer za to je susret uskrsloga Isusa s učenicima u Emausu. Isus se poziva na Sveto pismo, tumači ga i potom s učenicima blaguje. U tome je sadržana cjelokupna liturgija, pojasnio je dr. Pažin.
Upozorio je i na promjene mjesta homilije u povijesti Crkve, gdje je ona čak izgubila svoje prirodno mjesto u liturgiji i smještena izvan mise. U završnom dijelu izlaganja predavač se pozvao na neke norme važećih lekcionara te iznio nekoliko liturgijskih normi. Ponajprije, upozorio je da je homilija u pravom smislu riječi dio liturgije, jer se Riječ Božja, naviještena u čitanjima i homiliji, izvršava u samoj liturgiji. Homilija ovdje ima ulogu aktualiziranja same Riječi Božje. Upozorio je i na problematiku tematskih propovijedi. Svećenike je na kraju pozvao da promisle o liturgijskim čitanjima koja su predložena u liturgijskim slavljima kao utemeljenje za svaku homiliju te da se upitaju što govore sama čitanja, potom što govore meni kao svećeniku te što govore zajednici. Odgovori na ta pitanja priprema su za homiliju, zaključio je dr. Pažin.

U predavanju “Sustavno-teološko promišljanje o propovijedi” doc. dr. Ivica Raguž ukratko je prikazao IV. knjigu sv. Augustina “De doctrina christiana”, koja je, kako je rekao, presudno utjecala na osnove homiletske studije na Zapadu i do danas nije izgubila na važnosti i aktualnosti. U prvoj cjelini “Sadržaj propovijedi” istaknuo je kako sv. Augustin, unatoč isticanju važnosti retorike, nikada iz vida ne ispušta posebnost kršćanske propovijedi koja se posebno odnosi na sadržaj propovijedanja, a to je Sveto pismo. U tom smislu, predavač je rekao kako propovjednik treba biti više mudar nego elokventan, a mudrost ponajprije zadobiva ljubavlju prema Svetom pismu, kojega Augustin naziva protivnikom propovjednika, što znači da propovjednik Sv. pismu ne smije pristupati kao da mu je sve jasno i nema što otkriti, sam mora biti slušatelj Božje riječi, svakodnevno ju čitati, dobro ju poznavati. Ukazujući kako propovijedi sv. Augustina, ali i drugih teologa, počinju i temelje se na određenom biblijskom tekstu, koji služi kao tema za razumijevanje gorućih pitanja Crkve i društva, što ih čini tematskima, predavač je upozorio kako tematske propovjedi olako postaju sve manje propovijedi Božje riječi, jer se udaljuju od biblijskog teksta, a sve više propovijedi vlastitih ideja, što navodi na zaključak da sadržaj svake propovijedi treba biti Sveto pismo, a zajedno s njim sva zbivanja u svijetu, koja treba tumačiti u svjetlu Pisma.
Druga cjelina predavanja “Svrha i umijeće propovijedanja” izazvala je najveću pozornost svećenika. Predavač je istaknuo važnost retorike za kršćansku propovijed u pozadini koje je teologija, razlažući tvrdnju sv. Augustina da je temeljna svrha svake propovijedi trostruka: da poučava, bude ugodna i pridobije slušatelja. Svoja promišljanja predavač je zaključio trećim dijelom predavanja “O poniznosti i hrabrosti propovijedanja”, gdje je rekao da se propovijed treba događati u napetosti između ta dva stava. “Poniznost se sastoji u tome da propovjednik ne predstavlja sebe nego Božju riječ, koja treba prožimati sve propovjednikove riječi; ponizan propovjednik prvo je slušatelj, a tek onda propovjednik. Govoreći o hrabrosti, rekao je kako hrabro propovijedati znači biti spreman na protivštine i neprihvaćanje od strane svijeta, pa i samih vjernika. “Svećenik propovjednik ne smije se bojati ljudi niti imati pogrešnog obzira prema njima. Mora živjeti u trajnoj svijesti onoga što je rekao sv. Pavao: Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju”, zaključio je predavanje dr. Raguž.
Drugi dan seminara završio je radom u skupinama.

.