Zagreb, (IKA) – Drugoga dana 49. teološko-pastoralnog tjedna, koji se na temu “Kršćanska inicijacija – Nova značenja i pastoralne perspektive” održava u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, u srijedu 28. siječnja predavanje “Inicijacijska dinamika u liturgiji krštenja” održao je dr. Ante Crnčević.
Uvodno je istaknuo da se postupnost kršćanske inicijacije, zadane samim pojmom initiatio, očituje u hodu kroz različite stupnjeve inicijacijskoga urastanja u Krista i Crkvu, zajednicu vjernika. Očevidnost inicijacijskoga hoda, pokazanoga u dinamici trajnoga obraćenja, u dinamici katehetskih susreta, liturgijskih obreda te uključenja u zajednicu vjernika, ostaje međutim lišena smisla ako se dinamika inicijacije pojedinaca ne razumijeva iz dinamike Kristova otajstva i ako nije vođena tim otajstvenim dinamizmom. Smisao kršćanske initiatio ne ističe initium (početak) vjere, niti ćemo joj značenje tražiti na putu katekumenskoga obraćenja ili prihvaćanja nauka vjere, nego u ulaženju u otajstvo Krista. U nastavku se dr. Crnčević osvrnuo na nedjeljivost uranjanja i pomazanja, potom na razdvajanje tih dvaju elemenata, te na ta otajstava kroz dva aspekta, tj. prostornu i vremensku terminologiju dinamike.
Krštenje, prvi sakrament, slavi se kao “vrata u život vjere”, čime se ističe da sveukupna dinamika katekumenskoga puta, koji je ispunjen različitim sadržajima, nema inicijacijskoga značenja bez prelaska preko sakramentalnoga praga, prelaska kojemu Duh daje novost života. Obećanje Duha, darovanoga učenicima kao “snaga”, nadahnjuje svako obraćenje i sakramentalno poniranje pojedinaca u otajstvo Krista i njegovo spasenje. Ranokršćanska misao o snazi i dinamici Otajstva, koje se slavi i uzbiljuje po liturgiji Crkve, u kasnijim je stoljećima ustupila mjesto “sakramentalnome nauku” koji je polazio od obrednoga znaka te samo otajstvo zatvorio u “statičnost značenja”. Time je obred zatomljen u jasno određeno značenje, a dinamizam Otajstva ostao izvan dosega kršćanskoga iskustva. Nekadašnja dinamika Otajstva prenesena je u kategoriju milosti koja se daje pod tim sakramentalnim znakovima. Zato je Zapad stvorio čudni današnjoj teologiji barem liturgijskoj neprikladni govor o dijeljenju i primanju sakramenata. Otajstvo se može slaviti jer Otajstvo nije naš čin, naše djelo, Otajstvo je Božje djelo, a govor o sakramentima znači govor o znakovima. Otajstvom ne raspolažemo, ono nam se daruje, istaknuo je dr. Crnčević. Predavač je u drugom dijelu istaknuo da je od odvajanja od krštenja, potvrda u stalnome trajnom traganju za svojim značenjem. Postaje razumljivo zašto i danas tražimo novo značenje, no opet izvan njezinoga izvornoga i naravnoga konteksta. Dijeljenje inicijacije na značajne životne trenutke svelo je krštenje na čin pranja, a sakrament potvrde sveden je na gestu pomazanja. Tako se krštenje gleda izvan djelovanja Duha, a potvrdu bez utemeljenosti u krsnome pranju. U završnom dijelu predavanja dr. Crnčević osvrnuo se na inicijacijsku dinamiku u govoru liturgijskoga prostora i liturgijskoga vremena. Kad je krštenje zajedno s krsnim pomazanjem bilo življeno kao istinska inicijacija, kršćanske su zajednice za slavljenje toga čina ulaženja u Krista i zajednicu vjernika gradile prostore koji su služili samo tome događanju, rekao je dr. Crnčević te pojasnio pojedinosti oko tog čina, ali, kako je upozorio, ne da bi rekonstruirao čin, već da bi ukazao što se dogodilo u kasnijim stoljećima a što traje i danas. Nestankom inicijacijskoga značenja sakramenta krštenja i potvrde, te zaboravom otajstvene dinamike u sakramentima nestala je i potreba za prostorom koji je omogućavao iskustvo te dinamike. Stoga nije rijetkost da prvi i najvažniji sakrament prostorno improviziramo na donesenom stoliću. A prostor mnogo govori: naši domovi govore o našoj kulturi, a naše crkve o našoj vjeri, zaključio je dr. Crnčević.

U nastavku prijepodnevnog rada, predavanje zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška “Euharistija – vrhunac u pristupu, trajnost u življenju inicijacije” pročitao je dr. Ivan Žižić. U predavanju se ističe da euharistiju u teološkim raspravama, u pastoralnome djelovanju i u životu vjernika nastoji promatrati u središtu sakramentalnoga života i staviti u prvi plan, ali odviše rijetko tako da bi se vidjela cjelina kršćanske inicijacije, odnosno mjesto koje u inicijacijskome hodu i nakon njega pripada euharistiji. Izdvajanjem euharistije iz konteksta inicijacijske cjeline, gubi se snaga spasenjskoga događaja, odnosno sudjelovanja u njemu. Neteološkim pristupom sakramentima krsta i potvrde pastoralno se narušava euharistijska snaga i ljepota Crkve. Sakramenti krsta i potvrde usmjereni su i dobivaju svoj smisao u zbilji i u svjetlu euharistije, što na svim razinama života Crkve zahtijeva veću povezanost triju sakramenata. Krstom su vjernici suobličeni Kristu i ucijepljeni u njegovo Tijelo; potvrda po darovima Duha omogućuje izgrađivanje Tijela Kristova, a euharistija daje prostor življenosti Krista što znači slaviti i živjeti kristovski. Taj doksološki model ujedno je i kristološki koji od sakramentalne instrumentalnosti vodi u sakramentnu događajnost. Nezaobilaznu teološku istinu pokazuje i činjenica neponovljivosti prvih dvaju sakramenata te ponovljivost euharistijskoga slavlja. Sakramenti inicijacije nisu ‘prethodnica’ kršćanskomu življenju, nego su darovana i primljena mogućnost, kako bi mogla biti življena svakodnevno u kršćanskoj zrelosti, tj. Euharistijski, istaknuo je dr. Šaško. Vrijedi i obratno: punina kršćanskoga života u Crkvi ne ‘slijedi’ jednostavno sakramente inicijacije, nego se suoblikuje kao milost i kao zadaća ostvarivanja otajstva koje je slavljeno u inicijaciji – u vazmenome otajstvu kojega smo postali dio u tim sakramentima. Hod kršćanske inicijacije je hod obraćenja koje se ostvaruje s Božjom pomoći i u trajnoj povezanosti s crkvenom zajednicom. U zaključnim smjernicama, biskup Šaško istaknuo je potrebu Euharistiju uzeti kao polazište za promišljanje svih pitanja u pastoralu kršćanske inicijacije, nastojati oko obnove redoslijeda sakramenata kršćanske inicijacije krštenje-potvrda-euharistija, sakramente inicijacije ne gledati kao ciljeve do kojih se dolazi, nego kao ostvarenost Božjeg dara u životu vjere. Također je izrazio žaljenje što novi “Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici” nije rađen na takvim temeljima. Na kraju, biskup Šaško smatra, da bi se relativno lako u pastoralnu praksu unio stari, odnosno novi redoslijed sakramenata, ali jednako tako smatra da to ne bi trebalo činiti prije negoli znamo na koji način.
Prije čitanja predavanja, pročitan je brzojav koji su sudionici TPT-a uputili biskupu Šašku u povodu smrti njegove majke. Suosjećajući u boli, sudionici TPT-a zahvalili su biskupu na misli koje je unatoč svojoj odsutnosti ustupio na promišljanje.