Istina je prava novost.

Drugi dan trodnevnice pred proslavu velikoga jubileja u Šibeniku

U petak 19. lipnja, drugi dan trodnevnice prije proslave velikoga jubileja 50 godina od kanonizacije Nikole Tavelića, u svečevu nacionalnom svetištu u Šibeniku euharistijsko slavlje predvodio je generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić u koncelebraciji s rektorom svetišta fra Ivanom Bradarićem.

U homiliji mons. Mlakić vjernicima je posebno posvijestio dvije rečenice iz evanđelja. Prva je ona u kojoj Isus zahvaljuje svome Ocu što je otajstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Čovjek teži da bude mudar. Netko će reći da je znanje moć, a mudrost je itekako poželjna. No, postavlja se pitanje zašto Isus govori da Bog „sakriva otajstva od mudrih i umnih“. Ali, možda još jači paradoks nalazimo u rečenici, gdje Isus kaže „dođite svi vi umorni i opterećeni ja ću vas odmoriti“, a onda slijedi „šok”, uzmite jaram moj na sebe“. Isus to čini da nas malo izazove, jer kad čujemo ovako nešto onda pokušavamo dokučiti što to znači, rekao je propovjednik, te naglasio kako su otajstva spasenja duboka, traže angažiranost čovjeka. Stoga „Isus želi da nas trgne iz plitkoće, ravnodušnosti. Želi nam reći da je Božja riječ nešto najozbiljnije što postoji i tome trebaš posvetiti jako puno pažnje“. 

Vraćajući misao na prvu rečenicu, mons. Mlakić naglasio je kako si moramo postaviti pitanje tko su to mudri i umni, odnosno maleni. „Mudri i umni sigurno su oni koji se u životu trude proširiti svoje znanje. No, znanje i mudrost kriju u sebi jednu opasnost kao što u sebi krije opasnost i moć, primjerice bogatstva. Naime, što čovjek više ima, postaje umišljeniji, a k tome, ako se mjeri s drugima, uviđa da su drugi slabiji od njega, te sebe drži vrjednijim, zaslužnijim, boljim. Ali, još je veća opasnost kad čovjek takav odnos razmišljanja unese prema Bogu, pa misli da je pred njim zaslužniji od ostalih“. U tom je kontekstu propovjednik naglasio kako je opasno misliti da mi možemo svojim ljudskim snagama, svojom jačinom i ljepotom kupiti Boga, da možemo u njegovim očima biti bolji od drugih. 

Učili smo da je oholost prvi od sedam glavnih grijeha, i može se reći izvor svakog drugog zla, svakog grijeha, svake ljudske slabosti i zablude. A na drugoj strani imamo poniznost, koja je preduvjet svake kreposti, zdravog rasta u vjeri odnosno u spoznaji Božje ljubavi. Zato je važno biti malen, „zato nam Crkva stavlja na oltar svece kao zagovornike, ali i kao uzore, jer nam time želi pokazati kako su se oni pred Bogom ponizili, bili maleni i dopustili da Bog bude veličina, da ih Bog izdvoji. Među svecima imamo i umnih, ali i jednostavnih, priprostih ljudi, muževa, žena, svećenika, redovnika, očeva, majki koju su u svom životu dopustili da se Bog i njegova ljubav kroz njih očituje drugima i tako su postali veliki. Na to smo i mi pozvani. To je ono kad Isus kaže da je otajstvo kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, rekao je mons. Mlakić,

Osvrćući se na drugu rečenicu koju je izdvojio, propovjednik je naglasio kako to moramo promatrati i u tadašnjoj tradiciji Židova, kada se smatralo da je jaram koji Bog stavlja na čovjeka zakon kojega su Židovi u Isusovo vrijeme nakaradno shvaćali, pa je on doista bio čovjeku teret. Jaram koji nam Isus stavlja je zapravo poziv na ljubav, rekao je mons. Mlakić, te slikovito pojasnio: „Kao što jaram pomaže volovima da kola dovedu do odredišta, tako i mi imamo svoj jaram koji nam Bog daje da nas dovede do našega odredišta, do punine života koji je u zajedništvu s Bogom, a taj jaram jesu njegove zapovijedi, u konačnici ljubav. A ljubav obvezuje, jer je možemo doživjeti samo onda kad je uzvratimo. Mi smo ništa bez Božje ljubavi. Sva naša snaga i veličina jest u tome da smo ljubljena djeca Božja koju Bog želi obdariti puninom svoga božanskog života koji je u ljubavi“. Propovjednik je podsjetio kako je ta misao vodila sve svece, „pa tako i našega sv. Nikolu, da je svoj život posvetio Bogu”. 

„Znamo da je bio iz plemićke obitelji, a u ono vrijeme to je značilo itekako biti privilegiran, imati osiguranu egzistenciju, dok je biti fratar, svećenik i misionar u Bosni značilo odreći se svake komotnosti, svakog obilja u životu i prihvatiti teški jaram. No, Nikola je to prihvatio u duhu vjere, u duhu povjerenja da ga tim putem Bog vodi k sebi do punine života. Činjenica da ga mi, njegovi sugrađani danas slavimo kao sveca, pokazuje nam i poziva nas da i mi na svoj život gledamo poput njega gledamo kao na dar Božji. I koliko on bio i težak i pun izazova, to je onaj sladak jaram i lako breme po kojem nas Bog privodi svojoj punini“, rekao je na kraju homilije mons. Mlakić.