Zagreb, (IKA) – Drugi dan V. hrvatskog socijalnog tjedna u subotu, 22. listopada započeo je plenarnim predavanjima trećeg bloka pod zajedničkim nazivnikom „Perspektive: rad, poduzetništvo i socijalna sigurnost”. Moderator bloka bila je Nada Bodiroga-Vukobrat.
U uvodu predavanja „Rad i socijalna sigurnost” Zoran Šućur je pojasnio kako se pod socijalnom sigurnošću u širem značenju podrazumijeva društveno stanje u kojem se građani osjećaju sigurnima pred rizicima s kojima se mogu suočiti. Dok je socijalna sigurnost u užem značenju sustav programa/naknada čiji je cilj održanje/kompenzacija dohotka i podmirenje osnovnih potreba građana.
U predavanju se predavač posebno osvrnuo na siromaštvo, te je analizirao povezanost između rizika siromaštva i različitih obilježja zaposlenih osoba (individualnih, kućanskih ili obilježja zaposlenja). Važnim je istaknuo, kada se govori o ovoj tematici, utvrditi u kojoj mjeri na siromaštvo zaposlenih utječu individualna obilježja, a koliko obilježja kućanstva. U tom kontekstu je predstavio usporedne podatke o stopi siromaštva svih zaposlenih u EU i Hrvatskoj, kao i podatke koji se odnose samo na siromaštvo zaposlenih u Hrvatskoj za razdoblje 2003.-2007. godine.
Pojašnjavajući čimbenike koji utječu na siromaštvo zaposlenih, naglasio je kako su oni višestruki: struktura ekonomije i kvaliteta zaposlenja (tip radnog statusa, radnog vremena i radnog ugovora, visina plaće), individualna obilježja (spol, dob, obrazovanje), obilježja kućanstva (tip kućanstva, obilježja zaposlenja), individualni čimbenici (minimalna plaća, porezni sustav, socijalni transferi).
Predavač je iznio i zanimljive podatke prema tipu zaposlenja i tipu radnog vremena u EU i Hrvatskoj. Poseban naglasak je stavio i na sastav i stope nezaposlenih u Hrvatskoj, kao i na grane u kojima su zaposleni gdje se mjerila stopa siromaštva.
Na kraju je naveo mjere sprječavanja i ublažavanja siromaštva zaposlenih u Hrvatskoj. Na prvom mjestu je kvaliteta i sigurnost zaposlenja, što podrazumijeva kvalitetu radnog mjesta i povećanje neto zarada. Na drugom mjestu je povećanje broja zarađivača u kućanstvu, gdje naglašava važnom i obiteljsku politiku koja obuhvaća skrb o djeci, fleksibilan rad i sl.

„Od kapitalizma do ekonomije dara” bila je tema predavanja Nevena Šimca koji je u uvodu podsjetio na encikliku pape Benedikta XVI. Caritas in veritate koja je posvećena bratstvu, ekonomskom razvoju i civilnom društvu. U tom tekstu je nešto vrlo zanimljivo, novo: snažno naglašavanje načela besplatnosti i logike dara unutar redovite ekonomske djelatnosti. Šimac je istaknuo kako je Benedikt XVI. napomenuo da ideja nije originalna, te je u tom kontekstu spomenuo svog prethodnika Ivana Pavla II. i njegovu okružnicu Centesimus annus koji je označio civilno društvo kao „najprikladnije ozračje za ekonomiju besplatnosti i bratstva.”
U nastavku predavanja osvrnuo se na mijene kapitalizma i naše slike o njemu, tj. govorio je o industrijskom kapitalizmu i neoliberalnom kapitalizmu.
Govoreći pak o mjestu i ulozi besplatnosti i rada u ekonomiji ponovno je podsjetio na retke iz Caritas in veritate.
Kao mjesta na kojima dolazi do izražaja besplatnost naveo je karitativne i humanitarne djelatnosti, zadrugarstvo te socijalno poduzetništvo.
Raspon onih koji imaju ulogu u razvoju besplatnosti kao dara vrlo je velik, od redovničkih zajednica do novih laičkih pokreta. U tom kontekstu je kao primjer istaknuo Ekonomiju zajedništva koju je razvio Pokret fokolara, kao i princip „raditi za druge i raditi s drugima” što bi trebao biti proročki stil i novi duh poduzeća.

Drago Čengić je u predavanju „Rad i društveno održivo poduzetništvo” istaknuo kako je dugoročan opstanak poduzetništva kao ideje i poslovne prakse u Hrvatskoj moguć, unatoč sadašnjoj krizi globalnoga kapitalizma, samo kroz dvostruku društvenu legitimaciju poduzetništva: temeljem ekonomskoga učinka poduzetnika (rasta poduzeća) i društvene odgovornosti koja se iskazuje prema zaposlenima. Samo se na taj način – u sadašnjem vrijednosnom kontekstu – može rad poduzetnika za sebe pokazati i kao rad “za druge”, a različite poslovne prakse poduzetnika i menadžera stjecati dugotrajniji legitimitet u očima radne populacije. Da bi se to doista postiglo, nisu dovoljne samo promjene u ponašanju sadašnje poduzetničke i menadžerske elite već i drugih društvenih sudionika, prije svega političkih vođa, sindikata i civilnoga društva, rekao je Čengić, te se osvrnuo na društvene pretpostavke razvoja poduzetništva, kao i na novije hrvatske tipologije poduzetnika.
U predavanju je istaknuo i identificirane strategije opstanka i stabilizacije poduzeća: strategija usmjerenosti ka kupcima temeljem brige o cijeni i kvaliteti proizvoda, akvizicijska strategija, strategija tržišnoga vodstva uz istodobno čuvanje ranijih tržišta, strategija osvajanja stranih tržišta i novih poslovnih saveza, te strategija stabilizacije poslovanja uz pomoć državnih potpora/subvencija.
Na kraju predavanja se osvrnuo na pouke krize za rad i poduzetništvo. Istaknuo je kako je kriza smanjila ponudu radnih mjesta (pogotovo za radnike zaposlene na određeno vrijeme), a tamo gdje su joj se tvrtke kako-tako oduprle, otvorila je perspektivu zapošljavanja za mlađe, stručnije i obrazovan(ij)e radnike. Dio poduzeća s tradicionalnijom tehnologijom još uvijek zapošljava dio stručne snage sa srednjom i višom spremom, ali se od radnika traži sposobnost rada na “više-zadataka”. Mali pak poduzetnici, kao i dio srednjih perspektivu razvoja vežu uz bolje funkcioniranje države u zaštiti njihovih vlasničkih/poduzetničkih prava, što bi u konačnici proizvelo više poslovne slobode za poduzetnike i bolje partnerstvo s državom. Naglasio je i kako veća ponuda radnih mjesta dugoročno ovisi o novim projektima gospodarskoga razvoja zemlje, kao što je primjerice “projekt re-industrijalizacije”, što znači da u konačnici ovisi o konfliktnim i/ili suradničkim odnosima između političke i ekonomske elite u zemlji. Dakako, tu valja istaknuti i kvalitetu rada. Naime, poštivanje “dostojanstva rada” uglavnom ovisi o radnome učinku i tipu rukovođenja vlasnika i neposrednih rukovodilaca, a tek potom o snazi sindikata. Kritika modernog rukovođenja i njegovih ideoloških postavki zato je sastavni dio nove rehabilitacije “dostojanstva rada” u hrvatskim prilikama, a poduzeća koja su na početku krize odmah uključila zaposlene/sindikate u oblikovanje protu-kriznih strategija, lakše su prebrodila krizu. Čengić je predavanje zaključio s razmišljanjem da bi se skrenula pažnja šire javnosti na probleme eksploatacije radnika i autoritarnu organizacijsku kulturu u našim poduzećima, treba ići na sustavnu, kritičku analizu kvalitete radnoga života u Hrvatskoj, a umjesto korporacijske društvene odgovornosti “općega tipa” trebalo bi, za početak, možda svake godine izabrati “najboljeg poslodavca u području unaprjeđenja kvalitete radnoga života.