Uvodeći u homiliju, domaći župnik preč. Ivan Valentić protumačio je poznati odlomak iz Evanđelja.

“Petar na Isusovo pitanje o svojem identitetu kaže: “Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga Živoga!” No, nama je potreban i kontekst u kojem se ovo govori. Kaže Evanđelje da je Isus došao u krajeve Cezareje Filipove. To je kraj u kojem su pomiješane različite vjere i narodi. Tamo su se nalazili Kanaanci koji su žrtvovali svoju djecu bogovima, nakon njih Grci, pa i Rimljani. Na jednom mjestu ima mnogo idola, otvorenih hramova, ljudi koji dolaze odasvud. U takvom okruženju je područje djelovanja u kojem se treba posvjedočiti Krista, koji je Sin Boga Živoga. Vidimo to i u našim zajednicama. Lako je svjedočiti vjeru u okruženju u kojem su svi skloni vjeri. Tada nam nije problem govoriti o vjeri, ali čini mi se da je mnogo više mjesta u kojima nije lako govoriti o vjeri. Možda je to u tvojoj kući, gdje je teško govoriti o Bogu, ono iskreno svjedočanstvo vjere i molitve, odnosa s Gospodinom. No, to je baš mjesto gdje treba svjedočiti. Isus baš tamo, gdje su učenici okruženi ljudima koji štuju različite bogove,  poziva da posvjedoče tko je On u njihovom životu. Ne pita ih to u tajnosti, već među takvim ljudima. Već ove riječi, braćo i sestre, ispit su nam i to jako dobar, ispit vjere. Siguran sam da smo se svi našli u situaciji kada treba posvjedočiti ono najjednostavnije, poput napraviti znak križa na sebi prije jela. Nažalost, u tom trenutku, mnogi smo zanijekali Boga. Svi smo barem jednom pali na tom “ispitu”. To je zapravo bilo iskreno svjedočanstvo. Jer, tu smo posvjedočili da ne poznajemo Boga, jer ga inače ne bismo zanijekali. Da smo u iskrenom odnosu s Bogom, zašto bi takva jedna gesta bila problem”, upitao je propovjednik.

U nastavku se vlč. Valentić osvrnuo na odgovornost propovijedanja koja je upućena svima. “Svjedočenje nije samo pitanje nas koji smo svećenici, redovnici i redovnice, časne sestre. Pozvani smo svjedočiti ne samo ono što govorimo s oltara nego i onime što nosimo na sebi. Kod sestara je to vrlo jasan, vidljiv znak. Često pitam mlade je li važno vidjeti svećenika u kolaru? Uvijek čujem potvrdan odgovor. Kažu da je lijepo pokazati vidljiv znak da smo svećenici ili časne sestre. Taj je znak svjedočanstvo vjere i potrebni su nam u životu. Svaki vjernik je pozvan donositi Boga u ovaj svijet. Da postane posrednik između Boga i svakog drugog čovjeka”, rekao je Valentić.

Na kraju je propovjednik naglasio da Isus povezuje ljude, te i nas poziva da drugima navijestimo da je Bog dobar. “Kako ćeš reći tko je Bog, ako ne znam tko je Isus Krist? Zato Isus kaže da ostanemo u Njegovoj ljubavi. Kada ostajem u toj Njegovoj ljubavi, onda rastem u toj ljubavi i to nosim drugima, navijestiti im oprost, vječni život te da svi živimo u ljubavi Božjoj, Amen”.

Prije završnog misnog blagoslova, okupljenima se obratio nekadašnji župnik Župe sv. Martina biskupa, preč. Vlado Bogdan, koji je protumačio povijesni kontekst vjerničke prakse i događaja prije 1. i nakon 2. svjetskog rata, te duhovno stanje župe koju je tadašnji komunizam ostavio kao posljedicu, ali i izazove s kojima se vjernički puk, a posebno tadašnji župnici i dušobrižnici trebali suočavati. Veliki doprinos su upravo u evangelizaciji i pomoći župe dale sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, a upravo su na poziv preč. Vlade Bogdana sestre i došle djelovati u Dugo Selo.

Naposlijetku se okupljenima obratila s. Gordana Igrec, provincijalna glavarica koja je zahvalila preč. Bogdanu na pomoći i pozivu. “Zahvaljujemo Vam, preč. Vlado Bogdane na ovom povijesnom presjeku. Ostat ćete u sjećanju kao onaj koji je svojim pozivom sestara u ovu župu zapalio plamen koji gori već 25 godina. Molimo Gospodina da taj plamen nikada ne utrne. Ovim putem zahvaljujemo svima župnicima, kapelanima, suradnicima. Spomenula bih vlč. Slavka Kresonju s kojim su sestre surađivale 16 godina. Posebno hvala i sadašnjem župniku preč. Ivanu Valentiću na inicijativi i podršci u organizaciji ovoga slavlja kao i za cjelokupnu podršku koju iskazuje sestrama. Neka vas, svećenike, Gospodin prati na vašem životnom putu služenja Bogu i Crkvi, a mi vam obećajemo svoju molitvenu podršku. Hvala svim laicima koje nalazimo u blizini sestara. Hvala svim sestrama koje trenutno djeluju u ovoj župi, sestri Ankici, Željki, Tihomiri za svu ljubav, gorljivost i požrtvovnost kojom živite svoje poslanje”, rekla je s. Igrec osvrnuvši se na dolazak sestara u Dugo Selo.

“Sestre su na poziv vlč. Vlade Bogdana došle u Dugo Selo 2.9.1998. Svrha osnivanja bila je pomoć u pastoralu i katehizaciji. Zajednica je bila posvećena bl. Alojziju Stepincu koji je te godine bio proglašen blaženim. Već sljedeće godine, 1999. poglavari su u Dugom Selu otvorili “mobilnu” redovničku zajednicu koja je obuhvaćala sedam sestara koje su apostolski djelovale u tri župe: Sesvete, Sesvetski Kraljevec i Dugo Selo. Tijekom 25 godina u dugoselskoj zajednici izmijenilo se 18 sestara i svaka je ostavila poseban trag u župi i srcima župljana. Posebna radost bila je izgradnja male kapelice sa Svetohraništem u njihovoj kući 21. 11. 2000. koje je postalo mjesto molitve i susreta sa Živim Isusom od kojeg su crpile snagu za zajednički život i apostolat. Sestre su ovdje bile vjeroučiteljice, pripremale krizmanike, prvopričesnike, vodile dječji zbor, animirale sviranje i pjevanje, promovirale razne pobožnosti, vodile brigu za liturgijsko ruho. Župljani su primili sestre oduševljeno kao duhovni dar i evidentno je da ta podrška ne izostaje do danas. Važno je znati da sestre svoje karizmatsko duhovno blago žele dijeliti s vama, dragi župljani, a to znači nadahnjivati se na izvoru Božje ljubavi i činiti je vidljivom u svijetu”, zaključila je sestra Gordana Igrec te na kraju zamolila za duhovnu podršku u obliku molitve za nova duhovna zvanja.