Riječima “Duc in altum!” (“Izvezi na pučinu!”), uzetim iz Lukinog evanđelja, Sv. Otac Ivan Pavao II. upućuje Crkvu u treće tisućljeće. Riječ je o poznatom prizoru kada Isus poziva Petra i drugove da – nakon što su bezuspješno ribarili cijelu noć – ponovno isplove i bace mreže, ovaj put u pol bijela dana, u vrijeme kada nitko ne lovi. Petar, u ime svih učenika, odgovara: “Učitelju, svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” (Lk 5, 5). I, kaže dalje Evanđelje, “kad to učine, uhvate mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale” (Lk 5, 6).

Ovim evanđeoskim prizorom Ivan Pavao II., na početku svog Apostolskog pisma “Ulaskom u treće tisućljeće”, potiče Crkvu da, čvrsto vjerujući u trajnu prisutnost uskrslog Gospodina i povjeravajući se vodstvu njegova Duha, ponovno hrabro iskorači na “pučinu” novog tisućljeća i upusti se u “veliku pustolovinu evangelizacije”, ne dajući se pritom sputati mnogim aktualnim problemima, niti prošlim neuspjesima, propustima i grijesima. “Krenimo naprijed s nadom! Novo se tisućljeće otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojem se moramo upustiti u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći”, poziva i potiče Sveti Otac. U vremenu koje obiluje zlogukim prorocima, ove se riječi mogu doimati kao glas vapijućeg u pustinji. Ali njihov blagotvorni utjecaj na ljudsko srce zbog toga nije slabiji, štoviše, kao da snažnije djeluju što su vremena crnija.

Uskrs nas ispunja novom nadom i poletom
Nema sumnje da je i čitav uskrsni događaj, tako neočekivan i tako zadivljujući, najglasniji i najjasniji Božji poziv svakom čovjeku: “Duc in altum!” “Izvezi na pučinu!” Razočarani i prestrašeni Isusovi učenici upravo su na takav način doživjeli iznenadni susret s uskrslim Gospodinom. Katastrofa Velikog petka učinila ih je nepokretnim i prestrašenim, umornim i potištenim. Osjećaj prevarenosti i promašenosti obuzimao im je dušu i srce. “A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela” – ove riječi dvojice Isusovih učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus, nakon njegova raspeća, najbolje oslikavaju raspoloženje u kojem su se svi nalazili. Ali, kad su ga, malo poslije toga, ista dvojica prepoznali kao uskrslog Gospodina, preobrazili su se, iz njihova je srca nestalo straha, i oni su, obuzeti svetim poletom, rođenim iz nove nade, usred noći hrabro i žurno krenuli u nepoznato, ulažući čitave sebe u izgradnju novog svijeta, naviještenog i otpočetog Kristovim uskrsnućem. Ovaj je uskrsni “duc in altum” sv. Pavao izrekao na nešto drukčiji način, ali u istom smislu: “Za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitam, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu” (Fil 3, 13-14).

Taj odlučni iskorak i “pustolovina” koja je njime otpočela traju već dvije tisuće godina, nastavljajući se neprekidno sve do danas u Crkvi, koja je iz njih rođena, kao i u svakom čovjeku zahvaćenom i prožetom milošću Uskrsloga. Nastavljaju se u tolikima koji su, poput prvih učenika, za Krista i njegov put prolili vlastitu krv, ali i u onima koji su ga vjerno svjedočili i još ga uvijek svjedoče svakodnevnim življenjem evanđeoskih zapovijedi i savjeta. A među takvima su mladi i stari, učeni i neuki, bogati i siromašni, pojedinci i zajednice, muževi i žene, ljudi svih rasa i boja, kojih je broj samo Bogu znan. Kakva sreća biti u takvom društvu! Nema sumnje, ako postoji nada za čovječanstvo, onda su to takvi ljudi; ako je moguć bolji svijet, onda su mu oni početak i zalog.

Promotrimo li pomnije, vidimo da se takav odvažni iskorak i prihvaćanje Božjih izazova događaju samo ako se čovjek susretne s cjelovitim Kristom. Tko poznaje samo Krista Velikog petka, ne može ići naprijed, nužno se, poput Isusovih učenika nakon njegove smrti, plašljivo i samosažalno, bespomoćno i izgubljeno, zatvara u svoje strahove i tjeskobe. To znači da samo onaj koji u liku Raspetoga prepoznaje i lik Uskrsloga, postaje sposoban za izveslaj na pučinu života s Kristom, samo on posjeduje odvažnost potrebnu za upuštanje u Božju avanturu s čovjekom. Zato sv. Pavao kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera” (1 Kor 15, 14).

Molitva za dar novog početka
Sestro i brate u Kristu! Kao Petru i drugovi-ma nakon neuspješnog ribolova, kao učenicima nakon svoje smrti na Veliki petak, uskrsli Gospodin i tebi, bez obzira na situaciju u kakvoj se nalaziš, ovog Uskrsa upućuje isti poziv: “Duc in altum!” “Izvezi na pučinu!” Ne daj se sputati prošlim neuspjesima, ne gledaj samo ono što si izgubio ili propustio, vidi i budućnost koju Bog pred tebe stavlja i njoj se okreni. Tako ćeš se uključiti u plejadu onih koji su nakon uskrsnog jutra – nošeni vjerom da je onaj koga su raspeli ipak jedini spas i nada za čovjeka i svijet – otpočeli i nastavili divnu pustolovinu “ribolova na Kristovu riječ”. Ako nas, poput prvih Isusovih učenika, pritišću mnoge nevolje, mnogi promašaji i razočaranja, jer i “mi smo se cijelu noć trudili, ali ništa nismo ulovili”, podijelimo s njima i Petrov odgovor: “Na tvoju riječ, Gospodine, bacit ćemo mreže!”

U tom smislu, što bolje poželjeti, koji bolji dar od Uskrsloga svima moliti, nego odvažnost novog početka i vjeru da ovaj put, u Božje ime i s Božjom pomoći, “mreže” neće ostati prazne? Neka nas uskrsli Gospodin obdari upravo tim, toliko u ovom trenutku svima potrebnim darom! U nadi da će se to dogoditi, želim svima sretan i radostan blagdan uskrsnuća Gospodina našeg Isusa Krista.

Vaš nadbiskup,
Ivan, v.r.