DUG PRETVORITI U SREDSTVO RAZVITKA

Talijanski isusovački časopis “La Civiltá Cattolica” osvrće se u svom posljednjem broju na problem vanjskog duga te traži da ga se riješi stvaranjem točnih pravila i jamstvima. U dokumentiranom članku o. Gianpaola Salvinija, direktora isusovačkog časopisa, traži se da se rasterete narodi čiji je dug tako velik da ga nikad neće moći vratiti. No ujedno se traži promjena pravila kreditnih mehanizama kako bi se ubuduće spriječila sadašnja tragedija. Stoga se traži da zemlje kojima će biti oprošten dug pruže jamstvo kojemu valja dodati i određeni nadzor. Uspoređujući pravne odredbe koje se odnose na privatno i međunarodno područje, o. Salvini spominje kako je stoljećima i tisućljećima dug bio neprestano predmet nagodbenog poravnavanja. Nastojalo se zaštiti dužnika a u posljednje vrijeme uvedena je i borba protiv lihve. Suvremeni svijet međutim nije sposoban stvoriti slična rješenja na međunarodnom području, piše “La Civiltá Cattolica”. Dvadeset godina nakon što je izbila kriza zaduženja, siromašne države još uvijek opterećuje nepodnosivi teret duga. Bilo je pokušaja da se riješi problem. No pravnici su podijeljeni i pitaju se može li država propasti i bankrotirati poput poduzeća. Pitaju se također je li pravo da posuđeni novac vraća cijela državna zajednica ako su se njime stvarno okoristili samo pojedinci. Postavlja se i pitanje zašto vlade država u razvoju nisu dosada nikada dale potrebna jamstva o namjeni posuđenih novčanih sredstava. Stoga danas, navodi o. Salvini, nitko ne može spriječiti neku vladu da potroši posuđeni novac kako joj se svidi ili da njime kupi oružje. Zato se o. Salvini zalaže da se dug ne briše površno. Takvo površno brisanje vanjskog duga, premda rješava probleme u ovom trenutku, ipak utječe na buduće odluke vlada siromašnih država a nadasve nije nikakvo osiguranje da će siromašni narod nakon toga doživjeti zaokret u nešto bolje. O. Salvini stoga traži da se stvore mehanizmi koji će osigurati ispravnu uporabu oprostom oslobođenih sredstava te da se dug ne briše jednostavno nego da se pretvori u sredstvo razvitka nad kojim će bdjeti posebna mješovita povjerenstva, provjeravajući da se to stvarno i ostvaruje. Posuditi novac, složeniji je čin od jednostavnog milosrđa prema nekome tko pati, navodi “La Civiltá Cattolica”. Tu nije riječ samo o tome da su potrebni dobri Samarijanci. Potrebna je nakana da siromašne države ponovno steknu dostojanstvo samostojnosti. Riječ kredit, uključuje o. Salvini, uključuje u svom korijenu latinski glagol, koji znači vjerovati. Tako kreditirati nekoga znači vjerovati u budućnost onoga komu se novac posuđuje. To je zapravo neki oblik povjerenja u ljudsku osobu. (rv)