Uvodno biblijsko čitanje: Odgovori Isus Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: #!Treba da se rodite nanovo, odozgor.#! Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha” (Iv 3,5-8).

1. Drugi vatikanski koncil u deklaraciji Nostra aetate o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama uči da “Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude” (NA, 2).
Nastavivši koncilski nauk, od prve enciklike svojega papinstva, htio sam podsjetiti na drevni nauk koji su izložili crkveni oci, prema kojemu treba poznavati “klice Riječi” koje su prisutne i djeluju u raznim religijama. Taj nas nauk potiče ustvrditi da je “najdublja težnja ljudskoga duha, premda različitim putovima, sva usmjerena na traženje Boga i zajedno s tim, težeći prema Bogu, na traženje punine čovječnosti, odnosno punog smisla ljudskoga života” (Redemptor hominis, 11).
“Klice istine” koje su prisutne i djeluju u različitim religijskim baštinama odraz su jedine Riječi Božje “koja prosvjetljuje svakoga čovjeka” (usp. Iv 1,9) i koja se utjelovila u Kristu Isusu (usp. Iv 1,14). One su zajedno “učinak Duha istine koji djeluje i preko vidljivih granica Otajstvenog Tijela” i koji “puše gdje hoće” (Iv 3,8) (usp. Redemptor hominis, 6 i 12). Imajući u vidu taj nauk, proslava Jubileja 2000. “bit će prilika, napose u svjetlu događaja ovih posljednjih desetljeća, za međureligijski dijalog” (Tertio millennio adveniente, 53). Već odsada, u ovoj duhovskoj godini, prikladno je zaustaviti se na produbljivanju načina i putova po kojima je Duh Sveti prisutan u religijskom traženju čovječanstva i u različitim iskustvima i predajama koje ga izražavaju.
2. Ponajprije treba imati na umu da je svako traženje ljudskoga duha u smjeru istine i dobra, i napokon promišljanje o Bogu, potaknuto Duhom Svetim. Upravo iz te prvotne čovjekove otvorenosti prema Bogu rađaju se različite religije. Često u njihovu početku nalazimo osnivače koji su, uz pomoć Duha Svetoga, ostvarili najdublje vjersko iskustvo. Preneseno drugima, to je iskustvo uobličeno u učenju, obredima i propisima različitih religija.
U svim istinskim religioznim iskustvima najkarakterističnije očitovanje je molitva. Zbog prirođene otvorenosti ljudskoga duha djelovanju kojim ga Bog potiče da nadilazi samoga sebe, možemo smatrati da je “svaka prava molitva plod pobude Duha Svetoga, koji je tajanstveno prisutan u srcu svakoga čovjeka” (Govor članovima Rimske kurije, 22. prosinca 1986, br. 11 u Insegnamenti IX/2 /1986/, str. 2028).
Rječito očitovanje te istine doživjeli smo na Svjetski dan molitve za mir, 27. listopada 1986. u Asizu, i u drugim sličnim duhovno vrlo bremenitim prilikama.
3. Duh je Sveti prisutan u drugim religijama ne samo po istinskim molitvenim izričajima. “Duh je nazočan i djeluje – kako sam napisao u enciklici Redemptoris missio – u srcima ljudi i u povijesti naroda, kulturama i religijama” (br. 28).
Redovito je da “po prakticiranju onoga što je dobro u vlastitim religijskim baštinama i slijedeći glas vlastite savjesti, članovi drugih religija pozitivno odgovaraju na poziv Božji i primaju spasenje u Isusu Kristu, premda ga ne priznaju kao svoga Spasitelja (usp. Ad gentes 3,9,11)”, (Papinsko vijeće za međureligijski dijalog – Kongregacija za evangelizaciju naroda, Instrukcija Dijalog i navještaj, 19. svibnja 1991, br. 29, u Enchiridion Vaticanum 13 /1991-1993/, str. 203).
Doista, kako naučava II. vatikanski koncil, “Krist je umro za sve i konačni je čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, te moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju” (Gaudium et spes, 22).
Ta se mogućnost ostvaruje bliskim i iskrenim prianjanjem uz Istinu, velikodušnim samodarivanjem bližnjemu, traženju Apsolutnoga potaknutom Duhom Božjim. I po ostvarivanju propisa i u djelovanju u skladu s ćudorednim zakonom i izvornim vjerskim osjećajem, očituje se zraka božanske Mudrosti. Upravo snagom prisutnosti i djelovanja Duha, sastojci dobra unutar različitih religija tajanstveno pripremaju srca prihvatiti puno otkrivanje Boga u Kristu.
4. Zbog ovdje spomenutih razloga, stav Crkve i pojedinih kršćana glede drugih religija prožet je iskrenim poštovanjem, dubokom naklonosti i, kad je moguće i prikladno, srdačnom suradnjom. To ne znači zaboraviti da je Isus Krist jedini Posrednik i Spasitelj ljudskoga roda, niti smanjiti misionarsku zauzetost, na koju nas obvezuje poslušnost zapovijedi uskrsloga Gospodina: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Stav poštovanja i dijaloga, štoviše, stvara dužno raspoznavanje “klica Riječi” i “vapaje Duha”. U tom smislu, daleko od toga da bi se protivio naviještanju Evanđelja, taj nas stav otvara očekivanju vremena određenih po milosrđu Božjem. “Po dijalogu ostvarujemo Božju prisutnost među nama; i dok se otvaramo jedan drugome u dijalogu, otvaramo se također Bogu” (Govor članovima drugih religija, Madras, 5. veljače 1986, br. 4: Insegnamenti IX/1 1986, str. 322 ss).
Neka nas Duh istine i ljubavi, na obzorju već blizog trećeg tisućljeća, vodi na putovima naviještanja Isusa Krista i dijaloga mira i bratstva sa sljedbenicima svih religija!