Predraga braćo i sestre!
1. Ne razumije se povijest Crkve, u svom dvostrukom istočnom i zapadnom licu, ako se ne krene od početka. Početak je Krist, kojega cijela Crkva priznaje Gospodinom. Početak je Duh koji je na Duhove bio razliven kao izvor života i svakoga dara. U poretku Crkve bili su i apostoli, svjedoci Uskrsnuloga i oci u vjeri.
Od tog živog i zajedničkog početka neće moči ne proisteci, prema vremenima Providnosti i naše poučljivosti, novo, željeno jedinstvo između istočnih i zapadnih kršćana.
U živom očekivanju toga događaja, zahvalno sjećanje hiti prema stoljećima nepodijeljenoga kršćanstva, osobito onim prvim stoljećima u kojima se naviještanje Evanđelja, počevši od Jeruzalema, širilo u svim smjerovima tada poznatoga svijeta. Učiteljeva poruka počela je oplođivati različite uljudbe. Bijaše neizbježno da taj veliki razvoj istakne različitosti i izazove napetosti. Već u apostolsko doba, koncil u Jeruzalemu trebao je ujediniti različita gledanja kršćana židovskog porijekla i onih koji su došli iz poganstva. Taj događaj ostaje svijetlim svjedočanstvom kako se istini treba služiti bez popustljivih nagodbi, njegujući međusobno snošljivost i zajedništvo. Nažalost, u tijeku povijesti nije uvijek bilo lako slijediti taj primjer.

2. Ali Duh Božji ne daje nam mira, dok ne uspostavimo puno jedinstvo među sobom. Njegov nam osobito živi glas dopire po svjedočanstvu svetaca, koji se časte na Istoku kao i na Zapadu, koji su se od prvih stoljeća isticali kao tkalci zajedništva.
Htio bih podsjetiti na divan lik svetog Ignacija, antiohijskog biskupa. Došavši u Rim podnijeti mučeništvo, gotovo zaboravivši na sebe, napisao je dirljiva pisma različitim Crkvama. Svima je preporučio njegovati jedinstvo oko biskupa i poticao ih na međusobno zajedništvo, požurujući izmjenu poruka i molitava. Rimskoj zajednici, potom, dade divno i gotovo programatsko ime Crkve “koja predsjeda u ljubavi” (Ad Rom, inscr.)
I kako zaboraviti, u drugom stoljeću, drugoga velikog zaslužnika za crkveno jedinstvo, svetog Ireneja? Rođen u Smirni i postavši potom lionskim biskupom, bijaše kao “most” između Istoka i Zapada. U svom teološkom djelu posvetio je kao pravilo vjere jedinstvenu baštinu koja odjekuje u različitim jezicima, kao da je navještaju “ista usta” (Adv. Haer. I,10,2), i koja je zamislila crkveni život kao “skladbu” glasova koja se izvodi za promicanje međusobnog razumijevanja u napetostima koje su se u njegovo doba pojavile glede datuma slavljenja Uskrsa.

3. Neka nam Kristova Majka i Majka Crkve pomogne koračati tragovima tih velikih svjedoka. Neka nas učini poučljivima Duhu Svetome, da, u poštivanju zakonitih različitosti i baština, naučimo cijeniti se i sve dublje napredovati u vjeri i ljubavi. Neka nam u srce stavi uznemirujuću čežnju punog zajedništva, potičući nas da za njom težimo obnovljenim i čvrstim odlukama.