Uvodno biblijsko čitanje: “Sine čovječji, zato prorokuj i reci im: Ovako govori Jahve Gospod: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Jahve, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve, govorim i činim – riječ je Jahve Gospoda” (Ez 37,12-14).
1. “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). U tim riječima Ivanova evanđelja dar “života vječnog” predstavlja konačni cilj Očeva nauma ljubavi. Taj nam dar dopušta da imamo po milosti pristup neizrecivom zajedništvu ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga: “A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17,3).
“Život vječni” koji izlazi od Oca, u punini nam je prenio Isus u svojoj Pashi po daru Duha Svetoga. Primivši ga dionici smo konačne pobjede koju je uskrsli Isus ostvario nad smrću. “Smrt i život – pjeva bogoslužje – u dvoboj čudni pođoše. Vođa živih umrije i živ vlada” (Posljednica na Vazmenu nedjelju). U tom odlučujućem spasenjskom događaju Isus dariva ljudima “život vječni” u Duhu Svetome.
2. U “punini vremena” Krist, iznad svakog očekivanja, tako ispunja ono obećanje o “životu vječnom” koje, od početka svijeta, Otac bijaše upisao u stvaranje čovjeka na svoju sliku i priliku (usp. Iv 1,26).
Kako pjeva Psalam 104., čovjek doživljava kako život u svemiru, a osobito baš njegov život, imaju svoj početak u “dahu” prenesenom od Duha Gospodnjega: “Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže,/ ako dah im oduzmeš, ugibaju/ i opet se u prah vraćaju./ Pošalješ li dah svoj, opet nastaju/ i tako obnavljaš lice zemlje” (r. 29-30).
Zajedništvo s Bogom, darom njegova Duha, sve više postaje izabranom narodu zalog života, koji se ne ograničava na zemaljski život nego ga tajanstveno prenosi i produljuje na beskonačno.
U teškom razdoblju babilonskoga sužanjstva, Gospodin ponovno raspiruje nadu svoga naroda, proglašujući novi i konačni savez koji će biti zapečaćen preobilnim izlijevanjem Duha (usp. Ez 36,24-28): “Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Jahve, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve, govorim i činim – riječ je Jahve Gospoda” (Ez 37,12-14).
Tom riječju Bog naviješta, nakon patnje progonstva, mesijansku obnovu Izraela. Upotrebljeni znakovi dobro se prilagođuju dozivanju u pamet hoda koji vjera Izraela polako dovršuje, sve do naslućivanja istine uskrsnuća tijela, koje će Duh ostvariti na kraju vremena.
3. Ta je istina potvrđena u doba koje je već blizu dolasku Isusa Krista (usp. Dn 12,2; 2 Mak 7,9-14.23.36; 12,43-45), koji je snažno potvrđuje, prekoravajući one koji je niječu: “Niste li zbog toga u zabludi što ne razumijete Pisma ni sile Božje?” (Mk 12,24). Doista, prema Isusu, vjera u uskrsnuće temelji se na vjeri u Boga koji “nije Bog mrtvih nego živih” (Mk 12,27).
Još više, Isus povezuje vjeru u uskrsnuće sa samom svojom osobom: “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25). U Njemu se, doista, zahvaljujući tajni njegove smrti i uskrsnuća, ispunja božansko obećanje o daru “života vječnoga”, koji uključuje potpunu pobjedu nad smrću: “Dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti glas (Sina) i izići: koji su dobro činili – na uskrsnuće života…” (Iv 5,28-29). “Da, to je volja Oca mojega, da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni, i da ga uskrisim u posljednji dan” (Iv 6,40).
4. To će se Kristovo obećanje, dakle, otajstveno ostvariti na kraju vremena, kad se bude vratio u slavi “suditi žive i mrtve” (2 Tim 4,1; usp. Dj 10,42; 1 Pt 4,5). Tada će naša mrtva tijela oživjeti po sili Duha, koji nam je bio dan kao “zalog naše baštine, u očekivanju potpunog otkupljenja” (Ef 1,14; usp. 2 Kor 1,21-22).
Ipak, ne treba misliti da život poslije smrti započinje tek s konačnim uskrsnućem. Njemu doista prethodi posebno stanje u kome se svako ljudsko biće nalazi od trenutka tjelesne smrti. Riječ je o prijelaznoj fazi, u kojoj raspadanju tijela odgovara “nadživljenje i postojanje duhovnog elementa, koji je obdaren sviješću i voljom, tako da #!ljudsko ja#! postoji, premda je u međuvremenu bez dodatka svoga tijela” (Sveta kongregacija za nauk vjere, De quibusdam quaestionibus ed eschatologiam spectantibus, 17. svibnja 1979: AAS 71 (1979/ 941).
Vjernicima se dodaje sigurnost da njihov oživljujući odnos s Kristom ne može biti smrću uništen, nego se i dalje podržava. Isus je doista izjavio: “Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će” (Iv 11,25). Crkva je uvijek ispovijedala tu vjeru i izrazila je nadasve u molitvi hvale koju upravlja Bogu u zajedništvu sa svima svetima i u molitvi za mrtve koji se još nisu sasvim očistili. S druge strane, Crkva preporuča poštovanje smrtnih ostataka svakoga ljudskog bića, bilo zbog dostojanstva osobe kojoj su oni pripadali, bilo zbog poštovanja koje se duguje tijelu svih koji su, po krštenju, postali hram Duha Svetoga. Za to postoji osobito svjedočanstvo u bogoslužju sprovodnog obreda i u čašćenju relikvija svetaca, koje se je razvijalo od prvih stoljeća. Kostima ovih posljednjih – kaže sveti Pavao Nolanski – “nikada ne manjka prisutnost Duha Svetoga, od koga proizlazi živa milost svetim grobovima” (Carme XXI, 632-633).
5. Duh Sveti nam se javlja kao Duh života ne samo u svim razdobljima zemaljskoga postojanja, nego i u razdoblju koje, nakon smrti, prethodi punom životu koji je Gospodin obećao također i za naša smrtna tijela. Štoviše, zahvaljujući Njemu ispunit ćemo, u Kristu, naš konačni “prijelaz” Ocu. Sveti Bazilije Veliki primjećuje: “Ako netko pozorno razmatra, shvatit će da i u trenutku očekivanja očitovanja Gospodnjega s neba, neće nedostajati Duh Sveti kako neki vjeruju; on će biti prisutan i u dan objavljenja Gospodinova, kad će suditi svijetu u pravdi, on blaženi i jedini Gospodar” (Lo Spirito Santo, XVI, 40).