Uvodno biblijsko čitanje: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je, uistinu, podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer, znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo, iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,19-23).
1. Apostol Pavao u osmoj glavi Poslanice Rimljanima, objašnjavajući djelovanje Duha Svetoga koji nas čini sinovima Božjim u Kristu Isusu – (usp. Rim 8,14-16), uvodi temu kretanja svijeta prema svome dovršenju po naumu Božjem. Duh je Sveti, doista, kako smo već objasnili u prijašnjim katehezama, nazočan i djeluje u stvaranju i u povijesti spasenja. Mogli bismo reći da On obavija svemir ljubavlju i milosrđem Božjim te tako upravlja povijest čovječanstva prema njezinu konačnom cilju.
Bog je stvorio svemir kao čovjekovo prebivalište i poprište njegova doživljaja slobode. U dijalogu s milošću, svako je ljudsko biće pozvano odgovorno prihvatiti dar Božjega sinovstva u Kristu Isusu. Zbog toga, stvoreni svijet prima svoje pravo značenje u čovjeku i za čovjeka. Ovaj sigurno ne smije proizvoljno raspolagati svemirom u kojemu živi, nego svojim razumom i svojom voljom mora dovesti k dovršenju Stvoriteljevo djelo.
“Čovjek je – naučava Gaudium et spes – stvoren na sliku Božju, primio nalog da podloži sebi zemlju sa svime što ona sadržava, da upravlja svijetom u pravednosti i svetosti te da priznajući Boga stvoriteljem svega k njemu upravi sebe i sveukupnu stvarnost, da time što su sve stvari podvrgnute čovjeku bude ime Božje slavljeno po svoj zemlji” (br.34).
2. Da bi se ostvario naum Božji čovjek mora upotrebljavati svoju slobodu u skladu s voljom Božjom i pobijediti nered koji je grijeh uveo u njegov život i u svijet. Taj se dvostruki pothvat ne može ostvariti bez dara Duha Svetoga. To snažno potvrđuju proroci Staroga zavjeta. Tako prorok Ezekijel govori: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe. I nastanit ćete se u zemlji koju dadoh vašim ocima, i bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog” (Ez 36,26-28).
Ta duboka osobna i zajedničarska obnova očekivana u “punini vremena” i ostvarena po Duhu Svetom, obuhvaća, u određenoj mjeri, cijeli svemir. Izaija piše: “Na kraju bit će na nas izliven duh iz visina. Tad će pustinja postat voćnjak… U pustinji će se nastaniti pravo i pravda će prebivati u voćnjaku. Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima” (Iz 32,15-18).
3. Za apostola Pavla to se obećanje dovršuje u Kristu Isusu, raspetom i uskrslom. Krist, doista, otkupljuje i posvećuje po Duhu onoga koji u vjeri prima njegovu spasiteljsku riječ, preobličuje mu srce i, stoga, društvene odnose.
Zahvaljujući daru Duha Svetoga, ljudski svijet postaje “spatium verae fraternitas”, mjesto pravoga bratstva (usp. Gaudium et spes, 37). Ta preobrazba čovjekova djelovanja i društvenih odnosa izražava se u crkvenom životu, u zauzetosti u vremenitim stvarnostima i u dijalogu sa svim ljudima dobre volje. To svjedočanstvo postaje proročkim znakom i početkom sazrijevanja povijesti prema dolasku Kraljevstva, u nadilaženju svega što ometa zajedništvo među ljudima.
4. Na tu novost života u izgradnji sveopćeg mira po pravednosti i ljubavi, pozvan je sudjelovati, na tajanstven ali stvaran način, također svemir. Kako naučava apostol Pavao: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je, uistinu, podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer, znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo, iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,19-23).
Stvorenje, oživljeno nazočnošću Duha Stvoritelja, pozvano je postati “prebivalište mira” za cijelu ljudsku obitelj. Stvorenje ostvaruje taj cilj posredovanjem slobode čovjeka, kojega je Bog postavio kao čuvara. Ako se čovjek sebično povlači u se, zbog krivog shvaćanja slobode, neizbježno uvlači u tu izopačenost samo stvorenje.
Naprotiv, po daru Duha Svetoga kojega Isus Krist izlijeva na nas iz svog probodenog boka na Križu, čovjek zadobiva pravu slobodu djeteta u Sinu. On stoga može shvatiti pravo značenje stvorenja i djelovanja da bi ono postalo “prebivalištem mira”.
U tom smislu Pavao smije tvrditi da se stvorenje muči i očekuje objavljenje sinova Božjih. Samo ako se čovjek u svjetlu Duha Svetoga priznaje djetetom Božjim u Kristu i gleda na stvorenje s osjećajem bratstva, cijeli svemir biva oslobođen i otkupljen prema Božjem naumu.
5. Posljedica tih razmišljanja doista je utješna: Duh Sveti je istinska nada svijeta. On ne djeluje samo u srcu ljudi u koje uvodi to čudesno sudjelovanje u sinovskoj vezi koju Isus Krist živi s Ocem, nego uzdiže i usavršava ljudske djelatnosti u svemiru.
One se – kako naučava II. vatikanski koncil – “moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem. Čovjek, kojega je Krist otkupio i učinio novim stvorenjem u Duhu Svetome, može i mora ljubiti stvari koje je sam Bog stvorio. Ta od Boga ih prima, na njih gleda i poštuje ih kao da upravo izlaze iz Božje ruke. Za njih zahvaljuje božanskom Dobročinitelju, njima se služi i uživa ih u siromaštvu i slobodi duha i tako je uveden u pravi posjed svijeta, kao onaj koji ništa nema a sve posjeduje #!Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji#! (1 Kor 3,22-23)” (Gaudium et spes, 37).