Subotica, (IKA) – U okviru Dana biskupa Ivana Antunovića u Subotici je 16. siječnja, u Hrvatskom kulturnom centru “Bunjevačko kolo”, održan sedamnaesti “Razgovor” Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”. Okvirna tema “Razgovora” bila je “Crkva i globalna financijska kriza”. Gost ovogodišnjeg “Razgovora” bio je dr. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije na KBF-u u Đakovu.
Na početku mr. Andrija Anišić pozdravio je oko dvije stotine sudionika među kojima je bila i Ljerka Alajbjeg, generalna konuzulica Republika Hrvatske u Subotici, Branko Horvat, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća te mons. Stjepan Beretić, katedralni župnik i biskupski vikar za pastoral. On je izrazio radost zbog tako lijepog broja sudionika na tom tradicionalnom okupljanju Hrvata-Bunjevaca koji je nazvan “Razgovor” još daleke 1934. godine pod vodstvom biskupa Lajče Budanovića i mons. Blaška Rajića. Od 1941. godine do 1990. godine razgovora nije bilo i tada ga je obnovio Institut “Ivan Antunović”. “Razgovor” je svake godine posvećen nekoj aktualnoj temi vezanoj za svjetska ili domaća zbivanja u Crkvi i društvu.
Okupljene je pozdravio predsjedavajući Instituta mons. dr. Andrija Kopilović rekavši da je “Razgovor” nastao u vremenu posve različitom od ovoga našega vremena. Tada su razgovor i pisana riječ bili redoviti način komunikacije a audio-vizualna sredstva tek na pomolu. Danas živimo u vremenu inflacije riječi. Zasuti smo informacijama koje do nas dolaze putem različitih medija. Međutim, mislim da je živa riječ još uvijek najjače sredstvo komunikacije a dijalog najbolji način izgrađivanja zajedništva…”. Podsjećajući na Krležinu viziju modernog vremena u kojem, kako je pisao: “Boga nema, morala nema, ideala nema, i onoga trenutka kad je čovjek spoznao praznu zemaljsku mehaniku zbivanja, kako je sve na ovome svijetu zapravo dim slučajno zapaljene cigarete, san krepane savjesti, što mu preostaje: da ubije sebe ili da ubije druge”, dr. Kopilović je zaključio: “Globalna financijska kriza nije samo financijska nego je nadasve i iznad svega kriza savjesti. Kriza čovjeka. Kriza čovječnosti. Zapravo ako moralne norme postanu relativne, ako ideala nema, onda je sve dopušteno, a čovjek je tek igračka u rukama onih koji su davno ugasili glas savjesti… Čovjek se treba vratiti samom sebi da bi shvatio sebe kao božansku datost i kao društveno suodgovorno biće… Pravda je stožerna krepost bez koje se ne može biti ni bogoobličan, niti čovjek u punini. Mi kao kršćani i kao Crkva trebamo biti suodgovorni za vrijeme u kojem živimo a budućim generacijama utrti put kojim trebaju ići”.
Slijedilo je predavanje dr. Vladimira Dugalića “Socijalna politika i Caritas pred izazovima suvremene gospodarske i financijske krize”. U uvodnom dijelu podsjetio je na poruku Benedikta XVI. za Svjetski dan mira pod naslovom “Suzbijati siromaštvo, graditi mir”, ističući da je Papa u svojoj poruci naveo pet globalnih problema koji imaju moralne implikacije i izvori su siromaštva. Među njima je naveo problem demografskog razvoja, pandemijske bolesti, problem zaštite djece i obitelji, problem razoružanja i svjetsku prehrambenu krizu. Papa je kao prijedlog za rješavanje tih problema predložio: globalnu solidarnost, pravedniju raspodjelu dobara, izbjegavanje brze zarade, bolji pravni i gospodarski okvir: rješavati uzroke, a ne posljedice i promicati socijalni nauk Crkve.
U središnjem dijelu predavanja dr. Dugalić je, navodeći brojne papinske enciklike od Lava XIII. do Benedikta XVI. pokazao da je Crkva stavila čovjeka u središte svoga socijalnog nauka. Zatim je podsjetio na temeljne zadaće države i njene socijalne politike kao i na suvremene modele te politike a potom je vrlo konkretno opisao ulogu Caritasa pred izazovima siromaštva i suvremene gospodarske krize. Čovjek mora biti subjekt a ne objekt djelotvorne ljubavi i cilj pomaganja čovjeku nije zato da ja “steknem zasluge za raj” nego da pružim konkretnu pomoć čovjeku u nevolji. U tom smislu karitativno djelovanje pripada molitveno-liturgijskoj dimenziji Crkve, u njoj izvire i iz nje crpi svoju snagu i po tom se razlikuje od svih drugih zajednica koje pomažu iz humanosti ili solidarnosti. Ono je izraz socijalne dimenzije otkupljenja i ne iscrpljuje se samo na razini materijalnih potreba čovjeka, nego ona uključuje podjednako i duhovne, kulturne i religiozne potrebe i pomoći. Može biti življeno na različite načine te pokriva podjednako i područje osobnog, individualnog angažmana kao i onog organiziranog, institucionalnog, bilo na razini župe, biskupije ili nacionalnoj i internacionalnoj razini, istaknuo je dr. Dugalić. Podsjećajući na encikliku Benedikta XVI. “Deus Caritas est” predavače je ustvrdio kako Crkva kao zajednica mora činiti ljubav ali da ta ljubav treba biti organizirana kako bi predstavljala uređen oblik služenja. U tom smislu nije dovoljno samo – na primjer – da djeca dobiju ‘božićne darove’, nego prije svega, da članovi obitelji imaju zaposlenje i pristojnu plaću. “Karitativno djelovanje očituje se, naime, u spremnosti pomoći čovjeku u nevolji, ali ne na način da mu želimo ponuditi samo materijalnu potporu koja ga ponižava i svodi na puki predmet asistencije, već u pomoći da izađe iz svog teškog stanja. Ne smije samo liječiti pojave i simptome zla, nego mora posegnuti i iščupati sam korijen zla”, zaključio je predavač. Osim toga predavač je istaknuo i druge oblike konkretnog karitativnog djelovanja u Crkvi i društvu: liječiti duhovnu prazninu današnjeg čovjeka, nastalu individualističkim mentalitetom, te ga ispunjati duhom solidarnosti i spremnosti za žrtvu; pružati duhovnu nadgradnju jednom društvu i ugrađivati svijest o potrebi zauzeti se za drugoga; promicati pravdu u društvu; usmjeravati prema odgovarajućoj koncepciji zajedničkoga dobra i mijenjati stil života; zalagati se za duh istinske solidarnosti jer samo u jednom svjetonazoru u kome solidarnost neće biti gledana isključivo kao nužni produkt određenog povijesnog trenutka, nego kao vrijednost utemeljena u naravi čovjeka, moguće je shvatiti tu povezanost pravednosti i solidarnosti. Potrebno je pravednost gotovo poistovjetiti sa solidarnošću i onda na tim temeljima graditi socijalno društvo.
Solidarnost je kršćanska krepost koja u svjetlu vjere teži da samu sebe nadiđe i da poprimi specifično kršćanske razmjere posvemašnje dobrohotnosti. Duh solidarnosti dat će našem pogledu na svijet novi kriterij prosuđivanja. Taj duh se očituje u pomoći siromašnima, a ostvaruje se putem duha volonterstva i suradnje.
Na kraju predavanja dr. Dugalić je istaknuo da “odgoj za kršćansku dobrotvornost započinje u obiteljima, odgovornim preuzimanjem skrbi jednih za druge. I na taj način karitativno djelovanje ulazi u područje socijalne politike jer često pripomogne kada nužne potpore sa strane države izostanu”. A za organizirano karitativno djelovanje potrebna je stručnost koja se postiže stalnom edukacijom. Ona mora imati neovisnost o strankama i ideologijama a nadasve mora biti besplatna ljubav. Karitativno djelovanje se može ostvarivati na župnoj razini: pomoć različitim skupinama / siromašni, bolesni (volonteri – udruga); na biskupijskoj razni putem raznih projekata koji će biti dio socijalne politike (pučka kuhinja, savjetovališta, vrtići, centri za dijete, za žrtve obiteljskog nasilja, centri za beskućnike) kao i socijalnim zagovaranjem putem peticija i drugim oblicima javnog djelovanja kojima se nastoji utjecati na društvene strukture, boreći se protiv nepravde a zalažući se za konkretno poštivanje čovjekovog dostojanstva i njegovih prava.
Nakon predavanja uslijedio je razgovor o temi. Desetak sudionika ovoga skupa izreklo je svoje mišljenje o predavanju ili postavilo konkretna pitanja o suodnosu globalnog porasta stanovništva i siromaštva, o problemu niskih mirovina nakon dugogodišnjeg marljivog rada, o potrebi solidarnosti u aktualnoj energetskoj krize koju bi trebali očitovati i predsjednici premijeri Putin i Juščenko. Postavljeno je pitanje i kako izbjeći trend u kojem je profit u središtu gospodarstva a ne čovjek te o problemu Crkve bogatih i Crkve siromašnih u Južnoj Americi i teologiji oslobođenja.
I ovogodišnji “Razgovor” po broju sudionika ali i u samom svom tijeku potvrdio je opravdanost takvog vida susretanja te se organizatori nadaju da će dati i svoj konkretni doprinos “na terenu” u rješavanju problema koji su posljedica globalne financijske i gospodarske krize.