Duh Sveti i znakovi vremena

Uvodno biblijsko čitanje: “Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku, osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna, osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo čime nas je obdario Bog” (1 Kor 2,10b-12).
1. U apostolskom pismu Tertio millenio adveniente (Nadolaskom trećeg tisućljeća), pozivajući se na godinu posvećenu Duhu Svetome, potaknuo sam Crkvu “ponovno otkriti Duha kao Onoga koji izgrađuje kraljevstvo Božje na putu povijesti i pripravlja njegovu punu objavu u Isusu Kristu, animirajući ljude u duhu i dajući da iznikne u življenom iskustvu sjeme konačnoga spasenja koje će doći na kraju vremena” (br. 45). Stavimo li se u perspektivu vjere, vidimo povijest, osobito nakon dolaska Isusa Krista, svu obavijenu i prožetu nazočnošću Duha Božjega. Lako je razumjeti zašto se Crkva danas više nego ikada osjeća pozvanom istraživati znakove te nazočnosti u ljudskoj povijesti s kojom je ona – po primjeru svoga Gospodina – “uzajamno i usko povezana” (Gaudium et spes, 1).
2. Da izvrši tu svoju “trajnu dužnost” (usp. GS, 4), Crkva je pozvana ponovno sve dublje i životnije otkriti da je Isus Krist raspeti u uskrsnuli, “ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti” (GS, 10). On je “točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji” (GS, 45). I uz to Crkva priznaje da ih samo Duh Sveti utiskujući u srca vjernika živu sliku Sina Božjega koji je postao čovjekom, može učiniti kadrima da istražuju povijest, sabirući u njoj znakove nazočnosti i djelovanja Božjega. Apostol Pavao piše: “Tko od ljudi zna što je u čovjeku, osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna, osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo čime nas je obdario Bog” (1 Kor 2,11-12). Poduprta tim trajnim darom Duha, Crkva s dubokom zahvalnošću doživljava da “vjera sve stvari rasvjetljava novim svjetlom i očituje nam Božje nakane o cjelovitom čovjekovu pozivu te tako usmjeruje duh prema zaista humanim rješenjima” (GS, 11).
3. Drugi vatikanski koncil, izrazom uzetim iz samoga Isusova jezika, određuje “znakovima vremena” (GS, 4) značajne znakove nazočnosti i djelovanja Duha Božjega u povijesti. Opomena koju je Isus upravio svojim suvremenicima snažno i spasonosno odzvanja i nama danas: “Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate. Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se perspektivi znak neće dati doli znak Jonin” (Mt 16,3-4). U kršćanske vjere, poziv na istraživanje znakova vremena odgovara eshatološkoj novosti uvedenoj u povijest dolaskom Logosa među nas (usp. Iv 1,4).
4. Uistinu Isus poziva na istraživanje u vezi s riječima i djelima, koje svjedoče predstojeće nastupanje Kraljevstva Očeva. Dapače, upućuje i usredotočuje sve znakove u zagonetnom “znaku Joninu”. I time obara svjetsku logiku traženja znakova koji bi potvrđivali čovjekovu želju za samopotvrđivanjem i moći. Kako ističe apostol Pavao, “dok Židovi znake ištu, i Grci mudrost traže, mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,22-23). Kao prvorođenac među mnogom braćom (usp. Rim 8,29), Krist je prvi u sebi pobijedio đaovolsku “napast” da se posluži sredstvima ovoga svijeta za ostvarenje Kraljevstva Božjega. To se događalo od trenutka mesijanskih kušnji u pustinji do sarkastičnog izazova koji mu je bio upućen kad je bio pribijen na križ: “Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Mt 27,40). U raspetome Isusu kao da se događa preobrazba i skupljanje znakova: On je sam “znak Božji”, osobito u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća. Za istraživanje znakova njegove nazočnosti u povijesti treba se osloboditi svakoga svjetskog zahtjeva i prihvatiti Duh koji “sve proniče, i dubine Božje” (1 Kor 2,10).
5. Da se upitamo kad će se ostvariti Kraljevstvo Božje, Isus bi nam odgovorio kao i apostolima da nije naše “znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti”. Isus i od nas traži da primimo snagu Duha, da budemo njegovi svjedoci “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,7-8). Providnosno uređenje znakova vremena koje je bilo najprije skriveno u tajnosti Očeva nauma (usp. Rim 16,25; Ef 3,9), upalo je u povijest i u njoj si načinilo put u neobičnom znaku Sina raspetoga i uskrsloga (usp. 1 Pt 1,19-21). To su uređenje prihvatili i tumačili Kristovi učenici u svjetlu i snazi Duha, u budnom i djelatnom očekivanju konačnog dolaska koji će donijeti dovršenje povijesti iznad nje same, u krilu Očevu.
6. Tako se vrijeme po Očevu uređenju proteže kao poziv “spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu”, i “biti ispunjeni sve do Punine Božje” (Ef 3,18-19). Tajna tog hoda je Duh Sveti koji vodi prema “svoj istini” (Iv 16,13). Sa srcem pouzdano otvorenim ovoj perspektivi nade, zazivam od Gospodina obilje darova Duha Svetoga za svu Crkvu “da bi #!proljeće#! II. vatikanskog koncila našlo u novom tisućljeću svoje #!ljeto#!, to jest svoj zreli razvoj (Govor u Redovitom javnom konzistoriju, 21. veljače 1998, br. 4, u L#!Osservatore Romano, 22. veljače 1998., str. 1).