Duh Sveti, početak posvećenja

Uvodno biblijsko čitanje: “Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljena, što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu. Da, na to vas pozva po našem Evanđelju – na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista” (2 Sol 2,13-14).
1. Isusov čin, što je uvečer Pashe “dahnuo” nad apostole priopćivši im Duha Svetoga (usp. Iv 20,21-22), doziva u pamet stvaranje čovjeka, koje je u Knjizi Postanka opisano kao priopćivanje “daha života” (Post 2,7). Duh Sveti je kao “dah” Uskrsloga, koji ulijeva novi život u Crkvu koju predstavljaju prvi učenici. Najočitiji znak tog novog života je moć opraštati grijehe. Isus doista kaže: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). Tamo gdje je izliven “Duh posvećenja” (Rim 1,4), razara se ono što se protivi svetosti, to jest grijeh. Duh Sveti prema Kristovim riječima je onaj koji će “pobijediti svijet glede grijeha” (Iv 16,8).
On čini da smo svjesni grijeha, ali je istodobno upravo on koji otpušta grijehe. Sveti Toma glede toga primjećuje: “Pošto je Duh Sveti onaj koji utemeljuje naše prijateljstvo s Bogom, normalno je da nam Bog po njemu otpušta grijehe” (Contr. Gent. 4,21,11).
2. Duh Božji ne samo da razara grijeh, nego izvodi posvećenje i pobožanstvenje čovjeka. Bog nas je “odabrao, kaže sveti Pavao, od početka za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu” (2 Sol 2,13).
Pogledajmo izbliza u čemu se sastoji to “posvećenje-pobožanstvenje”.
Duh Sveti je “Osoba-ljubav” (Gospodina i životvorca, 10). Ta ljubav darovana od Oca, prihvaćena i uzvraćena od Sina priopćena je otkupljenom čovjeku koji je tako postao “novi čovjek” (Ef 4,24), “novo stvorenje” (Gal 6,15). Mi kršćani ne samo da smo očišćeni od grijeha, nego smo i nanovo rođeni i posvećeni. Primamo novi život, jer smo postali “zajedničari božanske naravi (2 Pt 1,4): “djeca se Božja zovemo i jesmo” (1 Iv 3,1). Život milosti besplatni je dar kojim nas Bog čini sudionicima svoga trojstvenog života.
Tri božanske osobe u svom odnosu s krštenicima ne smiju se ni dijeliti – jer svaka djeluje uvijek u zajedništvu s drugima – ni brkati, jer se svaka Osoba priopćuje kao osoba.
U razmatranju o milosti važno je izbjeći da je se shvati kao “stvar”. Ona je nadasve i prije svega dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje” (KKC 2003). Ona je dar Duha Svetoga koji nas čini sličnima Sinu i stavlja nas u sinovski odnos s Ocem: u jednome Duhu po Kristu imamo pristup Ocu (usp. Ef 2,18).
3. Prisutnost Duha Svetoga izvodi preobrazbu koja duboko i doista dotiče čovjeka: to je milost koja posvećuje i pobožanstvenjuje, koja uzdiže naše življenje i naše djelovanje omogućavajući nam živjeti u odnosu s Presvetim Trojstvom. Daje nam se po teološkim krepostima vjere, ufanja i ljubavi “koje prilagođuju moći čovjekove da može imati udjela u božanskoj naravi” (KKC 1812). Tako s vjerom vjernik promatra Boga, braću, povijest, ne samo po vidicima razuma, nego sa stajališta božanskog odnosa. S nadom čovjek gleda u budućnost s pouzdanom i djelatnom sigurnošću, nadajući se protiv svake nade (usp. Rim 4,18), s okom uprtim u cilj vječnoga blaženstva i punog ostvarenja Kraljevstva Božjega. S ljubavlju je učenik zauzet ljubiti Boga svim srcem a druge kao Gospodina.
Tako nas je ljubio i to sve do potpunog sebedarja.
4. Posvećenje pojedinog vjernika uvijek dolazi po pridruženju Crkvi. Život pojedine djece Božje u Kristu i po Kristu dolazi po spajanju s divnom povezanošću sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo otajstvenog Tijela Kristova, tako da gotovo tvore jednu otajstvenu osobu” (Pavao VI, apost. konst. Indulgeniarum doctrina, 5).
To je tajna zajedništva svetih. Trajni vez ljubavi povezuje sve “svete”, bilo one koji su već stigli u nebesku domovinu ili koji se čiste u čistilištu, bilo one koji su još hodočasnici na zemlji. Među njima postoji također obilna izmjena dobara, do te mjere da svetost jednoga koristi svim drugima. Sveti Toma tvrdi: “Onaj koji živi u ljubavi sudjeluje u svem dobru koje se čini u svijetu” (In Samb. Apost.) i još: “Djelo jednoga vrši se po ljubavi drugoga, onoj ljubavi po kojoj smo svi samo jedno u Kristu” (In IV Sent. d. 20,a.2; q 3 ad 1).
5. Koncil je podsjetio da “su svi vjernici bilo kojeg staleža ili reda pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav” (LG 40). Konkretno, za svakog vjernika postoji put da postane svet, ona vjernost volji Božjoj, kako nam je izražena u njegovoj Riječi, zapovijedima, nadahnućima Duha Svetoga. Kako za Mariju i za sve svete tako također za nas, savršenstvo ljubavi sastoji se u povjerljivom prepuštanju, po primjeru Isusov, u ruke Očeve. Još jednom, to nam je moguće zahvaljujući Duhu Svetom, koji i u najtežim trenucima čini da ponavljamo s Isusom: “Evo dolazim vršiti, Bože, volju tvoju” (usp. Ef 10,7).
6. Ta se svetost odražava u obliku vlastitog vjerskog života, u kojem se krsna posveta živi u zauzetosti korjenitog nasljedovanja Gospodina po evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. “Poput cijele kršćanske egzistencije i poziv na zavjetovani život je u bliskom odnosu s djelovanjem Duha Svetoga. On je onaj koji, u tijeku tisućljeća, privlači uvijek nove osobe da prihvate draž tako zahtjevnog izbora (…). Duh je onaj koji probuđuje želju za punim odgovorom. On je onaj koji vodi rast te želje, privodeći zrelosti pozitivni odgovor i podupirući zatim njegovo vjerno ispunjenje. On je onaj koji stvara i oblikuje duh pozvanih, suobličujući ih s čistim, siromašnim i poslušnim Kristom i potičući ih da usvoje njegovo poslanje” (apostolska pobudnica Vita consecrata, 19). Istaknuti je izričaj svetosti mučeništvo, koje je moguće po sili Duha Svetoga, najviše svjedočanstvo dano krvlju Gospodinu Isusu. Ali značajni i plodonosni oblik svjedočanstva je već kršćanska zauzetost, življena, u različitim uvjetima života – u korjenitoj vjernosti zapovijedi ljubavi.