Budi dio naše mreže
Izbornik

Duh Sveti promicatelj evangelizacije

1 Sol 1,2

Papina generalna audijencija u srijedu, 1. srpnja 1998.

Uvodno biblijsko čitanje: Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama, spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja, jer Evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetomu i mnogostrukoj punini. Takvi smo, kao što znate, poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj, prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga” (1 Sol 1,2-7a).
1. Čim je Duh Sveti sišao na apostole na dan Pedesetnice, oni “počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše govoriti” (usp. Dj 2,4). Može se reći, stoga, da Crkva, u istodobno u trenutku nastajanja, prima u daru Duha Svetoga sposobnost “razglašavati veličanstvena djela Božja” (Dj 2,11), dar evangeliziranja.
Taj savez uključuje i otkriva temeljni zakon povijesti spasenja: ne može se ni evangelizirati, ni proricati, ne može se napokon ni govoriti o Gospodinu i uime Gospodinovo bez milosti i sile Duha Svetoga. Služeći se biološkom usporedbom, mogli bismo reći da kao što se ljudska riječ prenosi ljudskim dahom, tako se riječ Božja prenosi Božjim dahom, njegovim ruah, njegovom pneumom koja je Duh Sveti.
2. Ta povezanost između Duha Božjega i božanske riječi može se opaziti već u iskustvu drevnih proroka.
Ezekielov je poziv opisan kao ulijevanje “duha” u osobu. “Reče mi (Gospodin): #!Sine čovječji, na noge se, da s tobom govorim#!. I uđe u me duh, kako mi progovori, te me podiže na noge, i ja čuh glas onoga koji mi govoraše” (Ez 2,1-2).
U Izaijinoj knjizi čita se da će budući sluga Gospodnji proglašavati pravo narodima upravo jer je Gospodin izlio na njega svoga duha (usp. Iz 42,1).
Prema proroku Joelu, mesijanska će vremena biti označena sveopćim izlijevanjem Duha: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo” (Jl 3,1); djelovanjem tog priopćivanja Duha “proricat će vaši sinovi i kćeri” (ondje).
3. U Isusu veza Duh – Riječ postiže vrhunac: on je doista ista Riječ koja se utjelovila “po Duhu Svetom”. Počinje propovijedati “u sili Duha” (usp. Lk 4,14). U Nazaretu u svojoj nastupnoj propovijedi primjenjuje na sebe odlomak iz Izaije: “Duh Gospodnji na meni je (…) on me posla blagovjesnikom biti siromasima” (Lk 4,18). Kako ističe četvrto Evanđelje, poslanje Isusa “onoga koga Bog posla” i “Božje riječi govori”, plod je dara Duha Svetoga, koga je on primio i dao “ne na mjeru” (usp. Iv 3,34). Ukazavši se svojima u dvorani Posljednje večere uvečer Pashe, načini tako izrazit čin “dahnuvši” u njih govoreći: “Primite Duha Svetoga” (usp. Iv 20,21-22). Pod tim se dahom ostvaruje život Crkve. Duh Sveti je promicatelj cijeloga crkvenog poslanja” (Redemptor misssio, 21). Crkva naviješta Evanđelje zahvaljujući njegovoj nazočnosti i njegovoj spasiteljskoj snazi. Obraćajući se kršćanima u Solunu, sveti Pavao tvrdi: “Evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetomu” (1 Sol 1,5). Sveti Petar naziva apostolima “one koji naviještaju Evanđelje u Duhu Svetomu” (1 Pt 1,12).
Ali što znači “evangelizirati u Duhu Svetomu”? Sažeto se mmože reći: znači evangelizirati u snazi, u novosti, u zajedništvu Duha Svetoga.
4. Evangelizirati u sili Duha znači zaodjeti se u tu silu koja se je očitovala na najuzvišeniji način u Isusovu evanđeoskom djelovanju. Evanđelje nam govori da su slušatelji bili njime zaneseni, jer “ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci” (Mk 1,22). Isusova riječ istjeruje zloduhe, smiruje oluje, liječi bolesne, oprašta grešnicima, uskrisuje mrtve.
Crkva po Duhu prima kao vazmeni dar sudjelovanje u Isusovu ugledu. Tako vidimo apostole bogate “parezijom”, ili onom iskrenošću s kojom oni bez bojazni govore o Isusu. Protivnici zbog toga ostaju zadivljeni “znajući da su ljudi neuki” (Dj 4,13).
I Pavao, zahvaljujući daru Duha Novoga saveza, može u svoj istini ustvrditi: “Imajući takvo pouzdanje, nastupamo sa svom otvorenošću” (2 Kor 3,12).
Ta sila Duha više je nego ikada potrebna suvremenom kršćaninu, od kojega se zahtijeva da dade svjedočanstvo vjere u svijetu često ravnodušnom, ako ne i neprijateljskom, snažno označenom relativizmom ili hedonizmom. Sila je to koja je osobito potrebna propovjednicima, koji moraju ponovno izlagati Evanđelje, ne popuštajući kompromisima i lažnim prečacima, naviještajući Kristovu istinu “u zgodno i nezgodno vrijeme” (2 Tim 4,2).
5. Duh Sveti također jamči navještaju obilježje uvijek obnovljene stvarnosti, kako propovijed ne bi bila prazno ponavljanje formula i hladna primjena metoda. Propovjednici, doista, moraju biti u službi “Novoga saveza”, koji nije “od slova” koje ubija, nego “od Duha” koji oživljuje (usp. 2 Kor 3,6). Nije riječ o promicanju “stareži slova”, nego “novosti Duha” (usp. Rim 7,6). Taj je zahtjev danas osobito životan na “novu evangelizaciju”. Ona će doista biti “nova” u žaru, načinu, izričajima, ako onaj koji naviješta čudesa Božja i govori u njegovo ime, najprije sluša Boga i bude poučljiv Duhu Svetome.
Temeljno je stoga razmatranje po slušanju i molitvi. Ako navjestitelj ne moli, on će “propovijedati samoga sebe” (usp. 2 Kor 4,5) i njegove će se riječi svesti na “svjetovna praznorječja” (usp. 2 Tim 2,16).
6. Duh, konačno, prati i potiče Crkvu na evangeliziranje u zajedništvu i izgrađujući zajedništvo. Duhovi su se dogodili kad učenici “bijahu zajedno na istome mjestu” (Dj 2,1) i “bijahu jdnodušno postojani u molitvi” (Dj 1,14). Pošto su primili Duha Svetoga, Petar “zajedno s Jedanaestoricom ustade” (Dj 2,14) i održi prvu propovijed mnoštvu. Slika je to skladnog navještanja koja treba takva ostati i kad su navjestitelji raspršeni po svijetu.
Naviještati Krista poticajem istoga Duha na pragu trećega tisućljeća, za sve kršćane je konretni i velikodušni napor prema punom zajedništvu. Veliki je to ekumenski pothvat, koji treba slijediti uvijek s novom nadom i djelotvornom zauzetošću, premda su vremena i uspjesi u rukama Oca, koji od nas zahtijeva poniznu spremnost u prihvaćanju njegovih nauma i nutarnjih nadahnuća Duha.