Duh Sveti sjedinjuje

Prvo čitanje i Evanđelje nedjelje Duhova donose nam dvije velike slike slanja Duha Svetoga. Čitanje iz Djela apostolskih govori kako je, na dan Pedesetnice, Duh Sveti, pod znakovima silnoga vjetra i ognja, prodro u zajednicu Isusovih učenika koja je molila, te je time označio početak Crkve. Za Izrael, Pedesetnica je, od blagdana žetve, postala blagdanom kojim se spominjalo sklapanje sinajskoga saveza. Bog je pokazao svoju prisutnost u narodu po vjetru i ognju, a onda im je podario svoj zakon, 10 zapovijedi. Tek se time djelo oslobođenja, započeto izlaskom iz Egipta, u potpunosti ostvarilo: ljudska sloboda uvijek je podijeljena sloboda, zajedništvo sloboda. Samo u uređenom skladu sloboda, koji svakome otvara pripadajući mu prostor, može se uspostaviti zajednička sloboda. Stoga dar zakona na Sinaju nije bio ograničenje ili poništenje slobode, nego je postao temeljem istinske slobode. A budući da se pravedan ljudski poredak može uspostaviti samo ako dolazi od Boga i ako sjedinjuje ljude pod Božjim vidikom, u jednom uređenom ustrojstvu ljudskih sloboda ne mogu nedostajati zapovijedi što ih sam Bog daruje. Tako je Izrael postao narodom u punini upravo po savezu s Bogom na Sinaju. Susret s Bogom na Sinaju mogao bi se smatrati temeljem i jamstvom njegova postojanja kao naroda.
Vjetar i oganj, koji su obuhvatili zajednicu učenika Kristovih okupljenu u Dvorani posljednje večere, predstavljaju daljnji razvoj sinajskoga događaja te su mu dali novu širinu. Toga su se dana u Jeruzalemu nalazili, po onome što nam donose Djela apostolska, “Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom” (Dj 2,5). I evo, tu se pokazuje karakterističan dar Duha Svetoga: svi su oni razumjeli riječi apostola: “Svatko ih je čuo govoriti svojim jezikom” (Dj 2,6). Duh Sveti daruje sposobnost razumijevanja. On nadilazi podjelu započetu u Babilonu – pomutnju srdaca, koja nas suprotstavlja jedne drugima – te otvara granice. Narod Božji koji je na Sinaju bio oblikovan, sada je proširen tako da više ne poznaje granica.
Novi narod Božji, Crkva, narod je koji dolazi iz svih naroda. Crkva je od početka katolička, to je njezina najdublja bit. Sveti Pavao to tumači i podvlači u drugome čitanju, kada kaže: “Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni” (1 Kor 12,13). Crkva mora uvijek iznova postajati ono što ona već jest: mora otvarati granice među narodima i rušiti pregrade među staležima i rasama. U njoj ne može biti ni zaboravljenih, ni prezrenih. U Crkvi postoje samo slobodna braća i sestre Isusa Krista. Vjetar i oganj Duha Svetoga moraju neprekidno otvarati one granice koje mi ljudi nastavljamo između sebe podizati; moramo uvijek iznova prolaziti od Babilona, od zatvaranja u nas same, prema Duhovima. Moramo stoga stalno moliti da nas Duh Sveti otvori, da nam daruje milost razumijevanja, te tako postanemo narod Božji iz svih naroda – štoviše, sveti nam Pavao kaže: u Kristu, koji poput jedinoga kruha hrani sve nas u Euharistiji i privlači nas sebi u svome tijelu razapetom na križu, mi moramo postati jedno tijelo i jedan duh.
Druga slika slanja Duha, što je nalazimo u Evanđelju, diskretnija je, no upravo tako uspijeva prenijeti svu veličinu događaja Duhova. Uskrsli Gospodin kroz zatvorena vrata ulazi do mjesta gdje su se nalazili učenici te ih dvaput pozdravlja govoreći: Mir vama! Mi uvijek zatvaramo naša vrata; uvijek se želimo osigurati, tako da nam ostali, pa ni Bog, ne mogu smetati. Stoga trebamo uvijek moliti Gospodina samo za ovo: da on dođe k nama nadilazeći naše zatvorenosti te nam ponese svoj pozdrav. “Mir vama!”: ovaj Gospodinov pozdrav je most, što ga on postavlja između neba i zemlje. On tim mostom silazi do nas, a mi možemo uzaći, tim mostom mira, sve do njega. Na tome mostu, uvijek skupa s Njime, i mi moramo stići do bližnjega, do onoga komu smo potrebni. Upravo snizujući se skupa s Kristom, uzvisujemo se do njega i do Boga: Bog je Ljubav, pa je i silazak, sniženje, što ga ljubav od nas traži, u isto vrijeme i istinski uzlazak. Upravo tako, snizujući se, mi dostižemo visinu Isusa Krista, istinsku visinu ljudskoga bića.
Nakon Gospodinova pozdrava mira slijede dva znaka koji obilježavaju Duhove: Gospodin želi da se njegovo poslanje nastavi u učenicima: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Nakon čega dahne u njih i kaže: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,23). Gospodin je dahnuo u svoje učenike i tako im darovao Duha Svetoga, svoga Duha. Dah Isusov jest Duh Sveti. Prepoznajemo ovdje, ponajprije, podsjećanje na izvještaj o stvaranju čovjeka u Knjizi Postanka: “Gospodin Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života” (Post 2,7). Čovjek je ovo čudesno stvorenje, koje čitavo izlazi iz zemlje, ali u kojega je položen dah Božji. Isus je dahnuo nad učenicima te im darovao na novi, uzvišeniji način, dah Božji. U ljudima, iako sa svim njihovim ograničenjima, još uvijek ima nečega potpuno novoga – dah Božji. Božji život prebiva u nama. Dah njegove ljubavi, njegove istine i njegove dobrote. Tako ovdje možemo vidjeti i podsjećanje na krštenje i potvrdu – na to novo pripadanje Bogu, što nam ga Gospodin daruje. Tekst Evanđelja poziva nas na ovo: da živimo uvijek u prostoru daha Isusa Krista, da od njega prihvatimo život, tako da on u nama nadahne istinski život – život što ga nikakva smrt ne može oduzeti.
Uz svoj dah, uz dar Duha Svetoga, Gospodin povezuje moć opraštanja. Čuli smo prethodno kako Duh Sveti sjedinjuje, ruši granice, vodi ljude jedne prema drugima. Sila, koja otvara i čini da se nadiđe Babilon, sila je praštanja. Isus može darovati oproštenje i vlast opraštanja, jer je on sam pretrpio posljedice grijeha i rastopio ih u plamenu svoje ljubavi. Oproštenje dolazi s križa; on preoblikuje svijet ljubavlju koja se daruje. Njegovo srce otvoreno na križu predstavlja vrata kroz koja u svijet ulazi milost oproštenja. A samo ta milost može preoblikovati svijet i izgraditi mir.
Ako uspoređujemo dva događaja Duhova, silni vjetar pedesetoga dana i lagani dah Isusov uvečer Uskrsa, može nam pasti na pamet kontrast između dvaju događaja na Sinaju, o kojima nam govori Stari zavjet. S jedne strane tu je govor o ognju, o grmljavini i vjetru, koji prethode objavi 10 zapovijedi i sklapanju saveza (Izl 19 sl.); s druge strane, tajanstveni izvještaj o Iliji na Horebu. Nakon dramatičnih događaja na brdu Karmelu, Ilija je pobjegao od gnjeva Ahaba i Izebele. Slijedeći Božju zapovijed, hodočastio je do brda Horeb. Dar božanskoga saveza, dar vjere u jedinoga Boga, kao da je iščezao iz Izraela. Ilija, na neki način, mora ponovno zapaliti plamen vjere na Božjem brdu, te ga ponovno donijeti Izraelu. On ondje doživljava vjetar, potres i oganj. No Bog ni u čemu od toga nije prisutan. Tada osjeti lagani povjetarac. I Bog mu progovori iz toga lahora (1 Kr 19,11-18). Ne govori li nam upravo uskrsna večer o čemu se ovdje zapravo radi? Ne daje li nam se ovdje da vidimo navještaj sluge Jahvinoga, o kojemu Izaija kaže: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama” (42,2)? Ne čini li se tako doista da ponizni lik Isusov predstavlja pravu objavu u kojoj nam se Bog otkriva i u kojoj nam Bog govori? Nisu li doista poniznost i dobrota Isusova pravo bogojavljanje? Ilija se, na brdu Karmelu, nastojao boriti protiv udaljavanja od Boga ognjem i mačem, ubivši Baalove proroke. No na taj način nije mogao ponovno uspostaviti vjeru. Na Horebu on mora shvatiti da Bog nije u vjetru, u potresu, u ognju; Ilija mora naučiti prihvaćati lagani glas Božji i, tako, unaprijed priznati onoga koji je pobijedio grijeh ne snagom, nego svojom Mukom; onoga koji nam je, svojim trpljenjem, darovao moć praštanja. Tako Bog pobjeđuje.
Dragi ređenici! Na taj se način poruka Duhova upravlja izravno vama. Duhovski prizor iz Ivanova evanđelja govori o vama i vama. Svakome od vas, na sasvim osoban način, Gospodin kaže: Mir vama – Mir tebi! Kada Gospodin to kaže, on ne daruje nešto, već daruje sebe sama. Doista, on sam jest mir (Ef 2,14). U tom Gospodnjem pozdravu možemo nazrijeti i podsjećanje na veliko otajstvo vjere, na svetu Euharistiju, u kojoj nam on stalno daruje sebe samoga, a tako i pravi mir. Taj se pozdrav stoga smješta u središte vašega svećeničkoga poslanja: Gospodin vam povjerava otajstvo ovoga sakramenta. U njegovo ime vi možete reći: ovo je tijelo moje – ovo je krv moja. Dozvolite da, po svetoj Euharistiji, uvijek budete iznova privučeni u zajedništvo života s Kristom. Smatrajte središtem svakoga svoga dana mogućnost njezina dostojna slavljenja. Vodite uvijek iznova ljude prema ovome otajstvu. Pomozite im, počevši od Euharistije, da donose svijetu mir Kristov.
U Evanđelju što smo ga upravo čuli odjekuje još jedna riječ Uskrsloga: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Krist to kaže na sasvim osoban način, svakome od vas. Po svećeničkom ređenju vi ste uključeni u poslanje apostola. Duh Sveti je vjetar, ali nije bezobličan. On je sređeni Duh. Objavljuje se upravo nalažući poslanje, u sakramentu svećeništva, kojim se nastavlja apostolsko služenje. Po tome ste otajstvu vi uključeni u veliki niz onih koji su, počevši od Duhova, primili apostolsko poslanje. Vi ste uključeni u prezbitersko zajedništvo, u zajedništvo s biskupom i nasljednikom Petrovim, koji je ovdje u Rimu i vaš biskup. Svi mi uključeni smo u mrežu poslušnosti Kristovoj riječi, riječi onoga koji nam daje pravu slobodu, jer nas vodi slobodnim prostranstvima i širokim obzorjima istine. Upravo u toj zajedničkoj vezi s Gospodinom mi možemo i moramo živjeti dinamizam Duha. Kao što je Gospodin izašao od Oca i darovao nam svjetlo, život i ljubav, tako poslanje mora i nas trajno pokretati, te postanemo nemirni i u tom nemiru svakome tko trpi, tko je u dvojbama, pa i tko se opire, donosimo radost Krista.
Konačno, tu je i vlast opraštanja. Sakrament pokore je jedno od blaga Crkve, jer se samo u opraštanju ostvaruje istinska obnova svijeta. Ništa se u svijetu ne može popraviti, ako se ne nadiđe zlo. A zlo se može nadići samo praštanjem. Naravno, to mora biti učinkovito praštanje. No takvo oproštenje može nam dati samo Gospodin. Oproštenje koje ne udaljuje zlo samo na riječima, nego ga doista preoblikuje. To se može dogoditi samo po patnji i doista se dogodilo trpećom ljubavlju Kristovom, iz koje mi zahvaćamo vlast opraštanja.
Konačno, dragi ređenici, potičem vas na ljubav prema Majci Gospodinovoj. Budite poput svetog Ivana koji ju je primio u nutrinu svoga srca. Dozvolite da vas stalno obnavlja svojom majčinskom ljubavlju. Od nje se naučite ljubiti Krista. Gospodin blagoslovio vaš svećenički put! Amen.