Duh Sveti u Starom zavjetu

Uvodno biblijsko čitanje: “Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima. Jer prava je riječ Gospodnja, i vjernost su sva djela njegova. On ljubi pravdu i pravo: puna je zemlja dobrote Gospodnje. Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova” (Ps 33/32, 3-6).

1. U pripravi za Veliki jubilej 2000. ova tekuća godina posebno je posvećena Duhu Svetomu. Prethodeći u hodu započetom za cijelu Crkvu, završivši kristološku tematiku, danas započinjemo sustavno razmišljanje o “Onome koji je Gospodin i životvorac”. O trećoj osobi Presvetoga Trojstva opširno sam govorio u mnogim prigodama. Osobito podsjećam na encikliku “Dominum et vivificantem” (Gospodina i Životvorca) i katehezu o Vjerovanju. Nacrt skorašnjeg Jubileja pruža mi priliku iznova se vratiti na razmišljanje o Duhu Svetome, da se temeljito s poštovanjem ispita što on izvodi u tijeku vremena i povijesti.
2. Razmišljanje, doista ne lagano, kad sam Duh ne bi potpomagao našu nemoć (usp. Rim 8,26). Kako doista prepoznati prisutnost Duha Božjega u povijesti? Odgovor na to pitanje možemo dati samo pribjegavajući Svetome Pismu, koje nam nadahnuto Duhom Svetim, postupno otkriva njegovo djelovanje i njegovu istobitnost. Ono nam, na neki način, očituje “jezik” Duha, njegov “način”, njegovu “logiku”. Je li moguće čitati stvarnost u kojoj on djeluje očima koje prodiru s onu stranu jednostavnog izvanjskog promatranja, nalazeći u pozadini stvari i događaja tragove njegove nazočnosti. Isto Sveto Pismo, sve od Staroga zavjeta, pomaže nam shvatiti da se sve što je dobro, istinito i sveto u svijetu ne može objasniti neovisno o Duhu Božjemu.
3. Prva prikrivena naznaka Duha susreće se već u prvim retcima Biblije, u himni Bogu Stvoritelju kojom započinje Knjiga Postanka: “Duh Božji lebdio je nad vodama” (Post 1,2). Da se kaže “duh” tu se upotrebljava židovska riječ “ruah”, koja znači “dašak” i može označiti također vjetar koji puše. Kako je poznato, taj tekst pripada takozvanom “svećeničkom izvoru” koji pripada razdoblju babilonskoga sužanjstva (6. st. prije Krista) kad je izraelska vjera izričito dosegla jednobožačko shvaćanje Boga. Postavši, zahvaljujući svjetlu Objave, svjesni stvoriteljske moći jedinoga Boga, Izraelci su uspjeli naslutiti da je Bog stvorio svijet snagom svoje Riječi. Zajedno s tim iskače uloga Duha, shvaćanje kojega je poduprto samom sličnošću jezika koji, po združivanju, povezuje tu riječ s dahom usana: “Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom (ruah) usta njegovih sva vojska njihova” (Ps 33,6). Taj životni i životvorni dah Božji ne ograničuje se samo na početak stvaranja, nego trajno podupire i oživljava sve stvoreno neprestanim obnavljanjem: “Pošalješ li duh svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje” (Ps 104,30).
4. Najznačajnija novost biblijske objave jest da je uočila u povijesti povlašteno područje djelovanja Duha Božjega. U oko 100 odlomaka Staroga zavjeta ruah JHWH pokazuje djelovanje Duha Gospodnjega koji vodi svoj narod, nadasve u velikim prekretnicama njegova hoda. Tako je u doba sudaca Bog poslao svoga Duha na slabe ljude i preoblikovao ih u karizmatičke vođe, zaodjevene Božjom snagom: tu je događaj s Gideonom, Jeftom i osobito Samsonom (usp. Suci 6,34; 11,29; 13,25; 14,6.19).
Dolaskom Davidova kraljevstva ta Božja snaga koja se dotada očitovala nepredvidivo i na mahove, postiže određenu stalnost. Dobro je se utvrđuje u Davidovu pomazanju za kralja, glede kojega Sveto Pismo kaže: “Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana” (1 Sam 16,13).
Za vrijeme i poslije babilonskog sužanjstva čitava izraelska povijest odražava se kao dugi naizmjenični razgovor između Boga i izabranoga naroda “svojim duhom, preko drevnih proroka” (Zah 7,12). Prorok Ezekijel tumači vezu između duha i proroštva, kad naprimjer kaže: “Duh Jahvin siđe nada me i kaza mi:#!Reci: Ovako veli Jahve Gospod…#!” (Ez 11,5).
Ali proročka spoznaja pokazuje nadasve u budućnosti povlašteno vrijeme u kojem će se ispuniti obećanja u znak božanskoga ruah. Izaija naviješta rođenje potomka nad kojim će “duh Jahvin počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg” (Iz 11,2-3). “To je mjesto – kako piše u enciklici Dominum et vivificantem – vrlo važno za svu pneumatologiju Staroga zavjeta: ono je kao neki most između staroga biblijskog poimanja duha shvaćena prije svega kao #!karizmatski dašak#! i #!Duha#! kao osobe i kao dara, kao dara osobe osobi. Mesija iz lože Davidove (#!iz panja Jišajeva#!) upravo je ta osoba na kojoj će #!počivati#! Duh Gospodnji” (15).
5. Već u Starom zavjetu ističu se dva dometa tajanstvene istobitnosti Duha Svetoga, koji su poslije opširno potvrđeni objavom Novoga zavjeta.
Prvi domet je bezuvjetna nadnaravnost (apsolutna transcendencija) Duha, koji je stoga prozvan “svetim” (Iz 63,10.11; Ps 51,13). Duh Božji je “božanski” u svem djelovanju. Nije to stvarnost koju čovjek može osvojiti svojim snagama, nego dar s visine: može se samo izmoliti i primiti. Sasvim “drugi” obzirom na čovjeka, Duh se daje potpuno besplatno svima koji su pozvani surađivati s njim u povijesti spasenja. I kad se ta božanska sila susretne s poniznim i raspoloživim prihvaćanjem, čovjek biva iščupan iz svoje sebičnosti i oslobođen od svojih bojazni, te u svijetu cvatu ljubav i istina, sloboda i mir.
Drugi domet Duha Božjega je dinamička sila koju on otkriva u svojim zahvatima u povijesti. Ponekad se riskira crtati na biblijskoj slici Duha shvaćanje povezano s drugim kulturama kao, naprimjer, shvaćanje “duha” kao nečeg što iščezava, što je statičko i tromo. Biblijsko poimanje ruah je, međutim, pokazati silu nadasve djelatnu, moćnu, neodoljivu: Duh Gospodnji – čitamo u Izaiji – “je kao potok nabujali” (Iz 30,28). Stoga kad Otac posreduje sa svojim Duhom, kaos (nered) se preobražava u kozmos (svemir), u svijetu se pali život, pokreće se povijest.