Petrovaradin, (IKA/TU) – Redovita mjesečna duhovna obnova za vjernike iz Petrovaradina i okolice, održana je proteklog vikenda u Biskupijskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama. Bila je to treća ovogodišnja obnova, organizirana pod geslom “Duhovna obnova za naše dobro”, ali i prva koju je u tome marijanskom svetištu predvodio jedan nadbiskup.
Susret je počeo u subotu 1. lipnja misnim slavljem koju je, nakon više od jednosatnog ispovijedanja okupljenih vjernika, predvodio beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar. U svečanom ozračju liturgijskog slavlja, na kojem su uz nadbiskupa bili i suslavitelji iz okolnih župa preč. Tomislav Kovačić, preč. Marko Loš, vlč. Stjepan Barišić i vlč. Željko Štimac, predvoditelj je u kontekstu Godine vjere održao propovijed na temu “Vjera u našoj svakodnevnici”. Uzeo je za primjer život sv. Justina mučenika iz prvih kršćanskih vremena, koji je tražio prave ideale, kao čovjeka koji je shvatio da je u evanđelju pronašao najveću filozofiju, najveću mudrost i najveću snagu i da je sve to, bez nametanja, prenosio drugima, te uvijek mirnoćom dijaloga predstavljao snagu Božje istine i ljubavi. Nadbiskup je naglasio kako je i danas “najvažnije da budemo tražitelji, da svoju vjeru preobrazimo molitvom i postojanošću u veliku energiju duhovne jakosti. A ona je plod Božjeg duha koji nas nadahnjuje”. Zaključio je da vjernici danas premalo traže, premalo čitaju, premalo razgovaraju s najvećim umovima koji bi im mogli dati pravo objašnjenje života te da bi takve duhovne obnove trebale davati upute i ohrabrenje za nastavak traženja u kojem neće biti mjesta klonulosti, predavanja pesimizmu, neizvjesnosti, žalosti i bolu. “Svi smo mi u životu toliko poteškoća doživjeli, ali ako smo doživjeli poteškoće, mi smo privilegirani. Koliko više poteškoća smo doživjeli do sada, znači da Bog ima u nas veliko povjerenje, jer poteškoće možemo samo Božjom snagom preokrenuti u veliku energiju. Tko je prošao mnoga iskušenja, taj nalazi u dubinama svoga bića mogućnost da sve to promijeni u energiju nade, vjere i ljubavi”, rekao je nadbiskup Hočevar.
Na kraju je upozorio da su vjernici dužni svima drugima posredovati dar slobode koji su vjerom primili te da se zato treba jače povezati i biti prisutan svuda: svojom mudrošću, svjedočenjem i djelima ljubavi i kulture. Homiliju je završio porukom da “danas mora progovarati naš život, ali na takav način kako bi tu našu vjeru mogli shvatiti i drugi”.
U drugom dijelu duhovne obnove do izražaja je napose došla dinamika razgovora između predavača i sudionika koji su svoje zanimanje za praktične vjerske stvari pokazivali postavljajući pitanja.
Suštinu problema predavač je na kraju vidio u tome je li se čovjek duboko susreo s Bogom ili ne. Prema njegovu mišljenju, samo je u prvom slučaju moguće otkriti tko je čovjek. Problem je u različitom shvaćanju čovjeka, u tome da je u današnjem vremenu čovjek prestao biti čovjek. Ako se ostvari istinski susret sa živim Bogom, čovjek tek tada otkriva da je u ljudima Božja prisutnost, da je svatko stvoren na Božju sliku i priliku i da u tome ima nečega božanskoga, te da se zbog toga svako ljudsko biće treba poštovati od njegova prirodnog začeća do smrti.

Program drugog dana obnove, 2. lipnja, bio je sličan prvome danu, a završetak je označen pobožnošću polusatnoga euharistijskog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Iz trećeg čitanja devete nedjelje kroz godinu u kome se navodi velika vjera rimskog satnika koji je molio za ozdravljenje svoga sluge, nadbiskup Hočevar napose je istaknuo izvanrednu snagu duha koju je isti vojnik posjedovao, pitajući se jesu li vjera i ljubav današnjih kršćana toliko snažne i jesu li spremne staviti se u službu moljenja za druge ljude. U tome kontekstu predvoditelj je istaknuo da Božje darove ne treba tražiti samo za sebe već i za druge.
Dajući primjer Izraelaca koji su još tako davno u svome hramu imali posebno predvorje za pogane to jest one koji bi htjeli pronaći mjesto za molitvu i razgovor, poručio je da je došlo vrijeme kada se naše crkve trebaju još više otvarati i time svima onima koji traže smisao života i istinu omogućavati da se upravo u našim hramovima mogu susresti s Gospodinom.
Premda je duhovna obnova službeno bila završena programom u crkvi tekijskog svetišta, obnova je nastavljena i poslije programa, kroz sakrament ispovijedi, ali i u dvorani hodočasničke kuće gdje je bila organizirana skromna okrjepa za sudionike susreta. Sve do posljednjih trenutaka nadbiskupova boravka u svetištu, mnogi su vjernici pokazivali veliko zanimanje za osobni razgovor s njime i otvorenost vjerskom poučavanju.