Rijeka, (IKA) – Povjerenstvo Riječke nadbiskupije za pastoral bolesnih, osoba s invaliditetom i posebnim potrebama te medicinskog osoblja organiziralo je 2. prosinca u auli sv. Ivana Pavla II. pri svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci u povodu “Međunarodnog dana osoba s invaliditetom” duhovnu obnovu za bolesnike i medicinsko osoblje koju je predvodio mons. dr. Milan Šimunović. On je govorio o temi služenje bolesnima, patnicima i svima s posebnim teškoćama – u temeljima kršćanske vjere.
U nadbiskupijskoj godini, posvećenoj “prenošenju vjere” prof. Šimunović je u iscrpnom i temeljitom predavanju istaknuo da je danas od naročite važnosti poraditi na ljudskom i nadnaravnom vrednovanju trpljenja te na pružanju pomoći u moralnom i duhovnom odgoju svima, prvenstveno zdravstvenim djelatnicima. Jer odnos prema trpljenju je temeljni test naše vjere: ili će se zbog trpljenja izgubiti, ili će, upravo zbog trpljenja još više porasti.
Od prvotnog je značenja: kako se postaviti prema činjenici trpljenja svake vrste. Bog je u svome sinu Isusu Kristu ušao u našu povijest, što posebno slavimo u došašću, da se na najizravniji način suoči s krutošću života, posebice patnje. Kršćane drži vjera da se Isus potpuno solidarizirao sa čovjekom, sve do smrti na križu iz ljubavi prema ljudima. Naime, čovjek se u tvrdoći svoga srca nije mogao otvoriti pred Bogom, ni pred istinom, ni pred njegovim čudesima, čak ni pred primjerom Isusa Krista (koji je svuda prolazio pomažući osobito potrebnima, liječio čak), pa je Krist izabrao jedan izniman način, krajnje moguć – ne bi li time otvorio ljudska srca, odnosno ne bi li ‘govoreći ljudima s križa’ prodro u dubinu njihova srca da bi čovjek stekao povjerenje u njegov nauk, u njegov primjer, u njegovu božansku ljubav i tako je širio u odnosu na druge ljude, suzbijajući zlo, grijeh i svaku ljudsku nevolju.
I upravo ljubav pobjeđuje već 2000 godina, makar nam se činilo da to ide presporo. I to od samoga trenutka Isusova razapinjanja postaje jasno, kada je to uočio i raskajani razbojnik sve do današnjih ljudi koji vide kakva su čudesa ljubavi moguća ako se ljubi i radi poput Krista. Radost kršćanske vjere je u tom što je Isus ne samo pobijedio zlo i samu smrt već je i uskrsnuo, pa Križ postaje simbol patnje ali i pobjede, odnosno uskrsnuća i proslave, nije znak prokletstva (ili ludosti kako su Isusovi suvremenici govorili), već znak ljubavi Božje. I zato Crkva trajno ističe jednu nama često neshvatljivu poruku da tko s Kristom pati, tko pomaže drugima u patnji, taj će s Kristom biti i proslavljen. Drugoga puta nema, makar se mnogi kršćani ‘spotiču’ o ovu istinu te napuštaju i samu vjeru, utječući se raznim drugim rješenjima (samozvanim iscjeliteljima) koja zapravo zavaravaju. Možda je za neke neshvatljivo reći da je Križ putokaz u ovome životu, a to znači da kad trpimo ne bismo smjeli proklinjati ovaj život već biti svjesni da smo tada ne samo slični već i bliži Isusu. Drugim riječima, ako nam sve ide naizgled jako dobro (vlast, čast, karijera, novac, zdravlje, položaj i dr.), tada smo manje slični Isusu. Čudno, ali po evanđelju istinito. Zašto? Jer od njegova trpljenje postaje ‘spasonosno’ kako je divno rekao sv. Ivan Pavao II. (u apostolskom pismu “Spasonosno trpljenje”), jedan i od najvećih patnika našega vremena, pa i zbog toga nama toliko drag.
Naime, od onoga trenutka kad čovjek pati i kad u križu nalazi snage za patnju, od toga trenutka Krist za njega nije uzalud umro, već križ postaje ‘putem izlaska’, putem spasenja. Ovaj simbol križa poziva nas da upravimo svoj pogled prema ‘drugim križevima’: a to su siromašni, bolesni, starci, ljudi u raznim nevoljama, danas posebice naši invalidi. Njima treba pokloniti ljubav, olakšati im nevolje te im svjedočiti da kroz taj životni križ idu prema proslavi. To je Isusov put, to je jedini put. Jer naš život je ispunje smislom. Možemo tako reći da je Bogu najveće zadovoljstvo kad mu se vratimo (to se i u došašću zove obraćenje), kad ga volimo, kada se međusobno volimo, kada smo više njegovi i ljudi. To je zalog uskrsnuća. Živjeti u znaku križa, bodreći jedni druge, pomažući da ne klonemo, jer to vodi prema proslavi, to je evanđelje trpljenja, ali i radosti”, rekao je prof. Šimunović, istaknuvši kako ‘samarijanska služba’ svih koji pomažu drugima, osobito zdravstvenih djelatnika, nije samo zanimanje, nego i pravo zvanje jer u pomoći drugome čovjek unosi svoje srce, ne štedi sebe, ni materijalna dobra, dariva sebe, svoje osobno ‘ja’ ostvarujući ga drugome.
Nakon predavanja, umjesto riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, koji je bio spriječen ranije preuzetim obvezama, misno slavlje predvodio je prof. Šimunović u svetištu Majke Božje Trsatske u zajedništvu s trsatskim gvardijanom fra Antunom Jesenovićem i trsatskim redovnicima, podsjećajući sve „da slavimo Kristovu žrtvu ljubavi, njegove pobjede, gdje nam se omogućava zalog buduće slave”. Misno slavlje pjesmom je animirao međužupni zbor iz Bakarskog dekanata “Trisagion”. Okupljenim vjernicima obratili su se čuvar trsatskog svetišta o. Jesenović te Gordana Fumić, povjerenica Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral bolesnih, s invaliditetom, s posebnim potrebama, te medicinskog osoblja.