Nakon molitve, sudionicima skupa obratio se požeški biskup Antun Škvorčević. Zahvalio je odgojiteljicama u vjeri za sve ono što, uz svoje redovito odgojiteljsko djelovanje, čine na području odgoja u vjeri, istaknuvši kako one na svoj način vode brigu da do djece male po godinama, ali velike u Božjim očima, dopre Isusovo djelo i prisutnost.

Biskup se zanimao kako su odgojiteljice u vjeri, jer je od minulog 24. veljače u cijelom svijetu postalo mračnije kad su pojedini ruski moćnici povjerovali u moć oružja, sile i nasilja, prezira i ponižavanja drugoga. Podsjetio je kako vjerovanje da se nasiljem može ostvariti više negoli mirnim putem, očituje prijevaru Zloga.

Biskup je ustvrdio kako u slučaju da djeca vladaju svijetom, ne bi nikada bilo rata. Podsjetio je na riječi evanđelja u kojem Isus hvali djecu a na neki način upućuje prijekor učenicima koji brane toj istoj djeci da dođu k njemu. Dodao je kako je u ono vrijeme vladalo uvjerenje da su djeca manje vrijedna bića i da su samo odrasli, pametniji i moćniji sposobni oblikovati svijet. Nisu računali s onim kvalitetama koje djeca posjeduju a koje Isus hvali u naviještenom evanđelju.

Biskup je kazao kako je u njima prisutna izvornost ljudskog bića, osjetljivost za istinske dimenzije našeg postojanja, koje mi stariji tijekom života izgubimo. Istaknuo je kako je jedna od tih kvaliteta veliko povjerenje koje dijete ima u roditelje i druge ljude i posvemašnja oslonjenost na druge od koje živi. Ono zna očekivati i radovati se pomoći mame, tate, odgojiteljica u vrtiću, oslonjeno je na drugoga i živi od toga dara. Biskup je podsjetio kako Isus govori da u Kraljevstvo nebesko može ući samo onaj tko poput djeteta vjeruje u Boga i sve od njega iščekuje.

Istaknuo je da je Kraljevstvo nebesko sam Isus Krist, najveći Božji dar. Dječji ulazak u Kraljevstvo nebesko ovisi o roditeljima i odgojiteljima, koliko im oni posreduju blizinu Isusa Krista, a to mogu samo ako su ga usvojili kao vlastitu životnu istinu i smisao. Podsjećajući kako je tema toga susreta duhovnost u eklezijalnoj dimenziji, biskup je istaknuo da je duhovnost stanje u kojem dišemo u onim dimenzijama duha po kojima istinski rastemo kao ljudi, a to su Božje dimenzije. Kazao je da je odgoj djece u vjeri dragocjen čin kojim im odgojitelji pomažu da budu utvrđena u izvornoj Božjoj dimenziji postojanja. Dodao je kako je odgoj i obrazovanje mlađih naraštaja tvrd posao, ali najbolje što možemo za njih učiniti.

Pomoći mladom čovjeku da raste u Božjim koordinatama najveća je dragocjenost koja se ne može platiti nikakvim novcem, istaknuo je biskup, kazavši da je radost kojom su ispunjeni u svom radu najveća nagrada odgojiteljima. Podsjetio je kako Požeška biskupija nastoji to ostvarivati u svojim katoličkim školama i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama, te da je o dvadeset i petoj obljetnici njezina osnutka složen mozaik institucija kojima ona služi djeci i mladima. Potaknuo je nazočne odgojiteljice u vjeri da one budu vrtićkoj djeci Isusov blagoslov, ruke koje na njih polaže, srce koje im svjedoči blizinu.

Potom su riječi pozdrava odgojiteljicama, kao i predavačima, uputili  predstojnik biskupijskog Katehetskog ureda Marijan Pavelić i viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Ankica Mlinarić, izražavajući zadovoljstvo zbog toga susreta koji je planiran ranije, ali zbog okolnosti pandemije nije ostvaren.

Uvodno izlaganje „Odgoj u vjeri u okvirima mjesne Crkve“ održao je predstojnik Pavelić, koji je odgojiteljicama govorio o sinodskom hodu u koji su već i same uključene te polazeći od crkvenih dokumenata podsjetio ih kako je temeljno poslanje Crkve evangelizacija koja se ostvaruje na različitim područjima, pa tako i na području odgoja.

Kazao je kako se djelovanje opće Crkve ostvaruje u mjesnim crkvama istaknuvši kako na području Požeške biskupije djeluje 33 odgojiteljice u vjeri. Budući da su odgojiteljice u vjeri svjedoci vjere svojih župnih zajednica, mandatom koji im dodjeljuje dijecezanski biskup, one prihvaćaju povjerenje, ali i obvezu djelovati u ime Crkve. Takvo djelovanje, zaključio je predstojnik, da bi bilo kvalitetno, iziskuje trajan rad na vlastitoj crkvenosti i duhovnosti koja podrazumijeva sakramentalni život, iskustvo molitve i osluškivanje Božje riječi.

Uslijedilo je izlaganje „Osobna duhovnost i eklezijalnost – preduvjet ‘zdravom’ odgoju u vjeri“ u kojem je Ivica Bošnjak govorio koliko su duhovna i ekleziološka dimenzija bitne stvarnosti odgoja u vjeri. Duhovna dimenzija svoju puninu ima u sakramentalnoj duhovnosti u kojoj je euharistija srž, a iz nje proizlazi potreba za ostvarenjem zajedništva kao jedne od najosnovnijih potreba svakog čovjeka – bez obzira radi li se o društvenom ili religioznom ujedinjenju. Najveći iskorak prema svjedočenju vlastite religioznosti jest proživljeno kršćansko iskustvo vjere kojim se postaje svjetlo svijeta i sol zemlje, ustvrdio je Bošnjak.

Nakon kratke stanke, izlaganje „Kako graditi vlastitu duhovnost? – primjeri iz prakse i kritička analiza suvremenih duhovnih gibanja u Crkvi“ održao je Krunoslav Siroglavić. Uvodno je pojasnio što podrazumijeva pojam duhovnosti sa svojim povijesnim, pa tako i suvremenim gibanjima, dajući pritom odgovor na pitanje odakle u čovjeku izvire potreba za duhovnošću.

Istaknuo je kako graditi vlastitu duhovnost znači zapravo ispitivati sebe jesam li na putu autentične duhovnosti budući da je to proces koji u čovjeku traje od prvih mjeseci njegova života. Praveći kritičku analizu duhovnosti pojedinca – je li ona funkcionalna ili autentična, dao je i kritiku suvremenom shvaćanju duhovnosti. Zaključujući svoje izlaganje, na kraju je naveo obilježja po kojima bi duhovnost pojedinca bila vrednovana kao autentična kršćanska duhovnost.

Odgojiteljice su nakon svakog izlaganja imale priliku dati svoj komentar i osvrt te postaviti pitanja, a potom su se u pedagoškoj radionici koju su priredile vjeroučiteljice Ljerka Furić i Ana-Marija Biršić Glibo praktično upoznale s metodom molitvenog čitanja Svetog pisma – Lectio divina, jednim od način izgradnje osobne duhovnosti. Stručni skup je zaključen evaluacijom i zajedničkom molitvom.