Na radionici su sudjelovali direktorica Laudato televizije Ksenija Abramović, umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović, književnica Tuga Tarle, vlč. Josip Levaković iz Hrvatske katoličke misije u Dublinu i gvardijan franjevačkog samostana u Vukovaru fra Ivica Jagodić.

Direktorica Abramović u svojem je nastupu govorila o utjecaju hrvatske televizije s kršćanskim vrijednostima na zajedništvo iseljene i domicilne Hrvatske. Laudato televizija u tom pogledu ima veliku odgovornost jer oko sebe danas okuplja vjerne gledatelje koji su počeli kao podupiratelji. To se odnosi i na mnoštvo gledatelja u inozemstvu koji svakodnevno svojim pozivima ističu koliko kršćanski program znači njihovim obiteljima, ali i u svakodnevnom životu.

“Uz očuvanje i pomoć pri učenju hrvatskog jezika, kulture i tradicije, iseljenici putem Laudata taže svoju čežnju za domovinom. Još važnije, kroz program hrvatske televizije s kršćanskim vrijednostima održavaju i produbljuju vlastitu vjeru, odgajaju svoju djecu u katoličkom duhu i ostaju povezani sa župnim i vjerskim zajednicama u Hrvatskoj iz kojih su potekli.”

Iz najmlađe Hrvatske katoličke misije (Dublin), vlč. Josip Levaković prisjetio se je proteklih pet godina od prve mise na hrvatskome jeziku, koju je u Dublinu slavio fra Ljubomir Šimunović, OFM, sada voditelj HKM-a u Londonu. Svoje službeno djelovanje ta zajednica započela (nastavila) je imenovanjem vlč. Josipa u prosincu 2016. godine, a danas je bogato ispunjena pastoralnim djelovanjem. Vlč. Josip zajednicu je opisao kao “zajednicu ljudi, Božje djece, zajednicu koja pamti ‘period rađanja’, ‘prvih koraka’, polaganog uspravljanja i stasanja”.

U pripremljenom izlaganju „Projekt Kombi.hr”, koje je pročitano pred auditorijem u odsustvu mons. Mile Bogovića, autor problematizira postojanje Hrvata raseljenih po mjestima udaljenim od hrvatskih katoličkih misija i nemogućnost kontakta s istima. Gospićko-senjski biskup u miru postavlja pitanje: „Je li moguće – nakon što smo ostvarili svoju samostalnu državu – doći i do tih ljudi, uspostaviti s njima kontakt, omogućiti da se i oni na neki način uključe u zajedništvo s domovinom?”

Nadalje mons. Bogović predlaže da bi sada hrvatska država, u suradnji s kulturno-prosvjetnim ustanovama, trebala okupiti jednu manju skupinu ljudi koji bi obišli sve skupine Hrvata u svijetu “ma gdje bili”.

“Skupina ne bi trebala biti veća od broja sjedala jednog kombija (Kombi.hr). Najprije bi trebalo dobiti osnovne informacije od hrvatskih katoličkih misija, veleposlanstava i konzulata; složiti podatke i napraviti raspored putovanja, što bi se unaprijed objavilo da svaka zajednica znade kada će po prilici Kombi.hr doći do njih. Trebalo bi napraviti neki upitnik, kao npr.: kada su hrvati ovamo došli, kako su se snašli, je li postojala neka organizirana zajednica, što znadete o Hrvatskoj i imate li kakve veze s njome?”

Umirovljeni biskup kao vrijednog saveznika u toj ideji prepoznaje Hrvatski iseljenički kongres. Nada se kako bi upravo ta organizacija mogla biti inicijator da se takav projekt i ostvari, naravno uz pozdrav raseljene Hrvatske. “Vjerujem da bi niknula jedna lijepa i ohrabrujuća inicijativa za ovu našu domovinu koja se stalno muči s nekim tuđim ‘konvencijama’ umjesto da mi stvaramo svoje, one koje su za jačanje našeg zajedništva”, poručio je mons. Bogović.

Suradnica Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskoga katoličkog radija, Tuga Tarle, svoje izlaganje izvela je iz višegodišnjeg iskustva uređivanja emisije “Živa veza” na HKR-u, posvećene Hrvatima izvan domovine. Ta emisija zamišljena je kao glasovna platforma Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske, ali su snažnim vezama povezani s domovinom ili su se u nju vratili, bilo da stalno ili povremeno žive u Hrvatskoj te svojim radom, ulaganjem ili na koji drugi način aktivno sudjeluju u njezinu gospodarskom i kulturnom razvoju. Ova književnica istaknula je smisao emisije i svojeg djelovanja:

“Približavanje iseljenika hrvatskom slušatelju u domovini, ali i pružanje savjeta te informacija kvalificirane i emotivne potpore našim Hrvatima u svijetu; poticanje na povratak onih koji gaje želju za povratkom, te pokušaj ukazivanja na moguće prepreke i neugodna iskustva potencijalnim iseljenicima, onima koji sanjaju o selidbi, jer je nama žao za svakim koji napušta Hrvatsku. Za nas je to ogroman gubitak.”

U svojem radu Tarle je prepoznala indiferentnost kao najmanji faktor kada se govori o odnosu i interesu iseljenika naspram Hrvatske. “Njihov odnos je pozitivan i kritički usmjeren. Ta ljubav prema Hrvatskoj, bez obzira jesu li to članovi prve generacije iseljenika ili njihovi potomci, to je evidentno prisutno. I kroz tu leću se filtriraju svi ostali podaci i iskustva koja dolaze”, naglasila je.

Fra Ivica Jagodić predstavio je povijest, duhovnost i baštinu franjevaca u Vukovaru. Prema povijesnim podacima franjevci su bili djelatno prisutni u Vukovaru još prije dolaska Turaka.

“Svoje stabilno uporište u Vukovaru franjevci grade tek nakon povlačenja Turaka. Njihova prisutnost i djelovanje prožeto je duhovnošću, kulturom, obrazovanjem i ukupnim djelovanjem na pastoralnom i svjetovnom što je umnogome odredila život, razvoj i identitet grada Vukovara kako u danima radosti i blagostanja, tako i u vremenima tuge i trpljenja.”