Uvodno biblijsko čitanje: Ps 63(62), 2-9: “O Bože, ti si Bog moj:/ gorljivo tebe tražim;/ tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,/ kao zemlja suha, žedna, bezvodna./ U svetištu sam tebe motrio/ gledajuć ti moć i slavu./ Ljubav je tvoja bolja od života,/ moje će te usne slavit./ Tako ću te slavit za života,/ u tvoje ću ime ruke dizati./ Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,/ hvalit ću te kliktavim ustima./ Na postelji se tebe spominjem,/ u bdjenjima noćnim mislim na tebe./ Ti postade meni pomoć,/ kličem u sjeni krila tvojih./ Duša se moja k tebi privija,/ desnica me tvoja drži.”

1. Psalam 63(62) na kojem se smo danas zaustavili razmišljati, jest psalam mistične ljubavi, koji slavi potpuno priklanjanje Bogu, počevši od tjelesne čežnje i dostigavši puninu u intimnom i trajnom zagrljaju. Molitva postaje želja, žeđ i glad, jer obuhvaća dušu i tijelo.
Kao što piše sveta Terezija Avilska, “žeđ izražava želju za nečim, ali želju toliko snažnu da umiremo ako smo je lišeni” (Cammino di perfezione, gl. XXI). Iz psalma liturgija nam predlaže prva dva stiha koja su upravo usredotočena na simbole gladi i žeđi, dok treći stih navlači tamno obzorje, ozračje božanskoga suda nad zlom, u suprotnosti sa svjetlom i slatkoćom ostatka psalma.

2. Započnimo stoga naše razmatranje s prvim pjevom, onim o žeđi za Bogom (usp. stih 2-4). Tu je zora, sunce se pojavljuje na sjajnom nebu Svete Zemlje i molitelj započinje svoj dan uputivši se u hram potražiti svjetlo Božje. Potreban mu je susret s Gospodinom na gotovo instinktivan način, reklo bi se “tjelesni”.
Kao što je suha zemlja mrtva, dok je ne natopi kiša, i kao što u napuklinama zemlje ona izgleda kao žedna i isušena usta, tako vjernik čezne za Bogom da se njime ispuni da bi tako mogao živjeti s njim u zajedništvu.
Prorok Jeremija je već proglasio: Gospodin je “izvor žive vode”, i prekorio narod da je iskopao “kladence ispucane što vode držati ne mogu” (2,13). Sam je Isus glasno uzviknuo: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene” (Iv 7,37-38). Usred sunčana i tiha dana, obećao je ženi Samarijanki: “Ako tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni” (Iv 4,14).

3. Molitva 62. psalma isprepleće se, glede toga, s drugom divnom pjesmom 42. psalma: “Kao što košuta žudi za izvor- vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga” (stih 2-3). Tu je, u jeziku Staroga zavjeta, hebrejski “duša” izražena izričajem nefesh, koji u nekim tekstovima označuje “grlo” a u mnogim se drugima proširuje na pokazivanje cijele ljudske osobe.
Shvaćena u tim dosezima, riječ pomaže shvatiti kako je bitna i duboka potreba za Bogom; bez njega nestaje daha i samog života. Zbog toga psalmist stavlja u drugi plan sam tjelesni život, ako nedostaje zajedništvo s Bogom: “Ljubav je tvoja bolja od života” (Ps 62,4). Također u Psalmu 72. ponavlja se Gospodinu: “Koga ja imam na nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji. Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baština moja, o Bože, dovijeka!… A meni je milina biti u Božjoj blizini” (25-28).

4. Nakon pjeva o žeđi, evo kako se u riječima psalmista oblikuje pjev o gladi (usp. Ps 62,6-9). Vjerojatno slikama “izobilne gozbe” i sitosti, molitelj upućuje na jednu od žrtava koje su se slavile u hramu na Sionu: onu koja se je zvala “žrtvom zajedništva”, ili svetom gozbom na kojoj su vjernici jeli meso žrtvenih životinja.
Druga temeljna životna potreba ovdje se rabi kao znak zajedništva s Bogom: glad je utažena kad se sluša riječ Božja, kad se susretne Gospodin. Doista, “ne živi čovjek samo o kruhu, nego čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih” (Pnz 8,3; usp. Mt 4,4). I tu kršćaninova misao hita na tu gozbu koju je Krist priredio posljednje večeri svoga zemaljskog života a čiju je duboku vrijednost već objasnio u govoru u Kafarnaumu: “Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu” (Iv 6,55-56).
Po mističnoj hrani zajedništva s Bogom “duša se privija” Njemu, kako kaže psalmist. Još jednom riječ “duša” označuje cijelo ljudsko biće. Ne govori se uzalud o zagrljaju, gotovo fizičkom privijanju: sad su Bog i čovjek u punom zajedništvu te usne stvorenja ne mogu zadržati radosnu i zahvalnu pohvalu. I usred tamne noći, osjeća se zaštićen pod krilima Božjim, kao što je Kovčeg saveza natkriljen krilima kerubina. Tu cvjeta zanosni izraz radosti: “Radujem se u sjeni krila tvojih”. Strah nestaje, zagrljaj ne stišće prazninu nego samoga Boga, naša se ruka povezuje sa snagom njegove desnice (usp. Ps 62,8-9).

5. Kad čitamo psalam u svjetlu vazmenog otajstva, žeđ i glad koji nas potiču prema Bogu, nalaze svoje zadovoljenje se u Kristu raspetom i uskrslom, od kojega nam dolazi, po daru Duha Svetoga i sakramenata, novi život i hrana koja ga održava.
Na to nas podsjeća sveti Ivan Zlatousti, koji tumačeći ivanovsku primjedbu: iz boka “poteče krv i voda” (Iv 19,34), tvrdi: “Ta krv i ta voda znakovi su krštenja i otajstava”, to jest Euharistije. I zaključuje: “Vidite li kako Krist k sebi privodi zaručnicu? Vidite li kojom nas hranom sve hrani? Istom smo hranom oblikovani i bivamo hranjeni. Doista, kao što žena svoje rođenče hrani vlastitom krvlju i mlijekom, tako Krist trajno svojom krvlju hrani onoga kojega je sam rodio” (Homilija III, upravljena novoobraćenicima, 16-19: SC 50 bis, 160-162).