Požega, (IKA) – Na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj katedrali euharistijsko slavlje. Koncelebrirali su svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova i gradskih župa. Među nazočnima bio je požeško-slavonski župan Alojz Tomašević i požeški gradonačelnik Vedran Neferović sa suradnicima, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, predstavnici hrvatske vojske i policije te gradskih ustanova i udruga. Biskup je u pozdravnoj riječi kazao kako smo jučer i danas pohodili grobove svojih najdražih i uputili Bogu molitve za njih, upalili svijeće i donijeli cvijeće, a sad smo se okupili u katedrali. “Mi znamo govoriti o smrti, ali samo do smrti, što je iza toga ne znamo. No, zna Isus Krist, koji nije samo o njoj govorio, nego je Božjom moći ljubavi na križu omogućio da ne budemo njezine žrtve nego pobjednici. Dostojno je stoga naših preminulih da ih se spomenemo upravo kod oltara gdje slavimo Isusovu žrtvu ljubavi te za njih molimo sjedinjeni s Isusom Kristom i njegovom pobjedom nad smrću”, kazao je biskup te potaknuo nazočne da pravo raspolože svoja srca za duboke stvarnosti vjere.
U homiliji biskup je spomenuo kako su mu na nedavnom putovanju dospjele u ruke novine u kojima jedan engleski novinar piše da je život velika zagonetka i da na zemlji nema dovoljno vremena otkriti joj smisao te se, između ostalog pita hoće li imati vremena otkriti prije smrti zašto je uopće rođen, jer ima manje godina pred sobom nego iza sebe. Ustvrdio je da ne može prihvatiti kako se slučajno rodio i da bi život morao imati neki smisao. Istaknuo je tešku činjenicu da ljudi u zemljama poput Engleske uživaju mnoge blagodati, a ipak većina ih provodi život u mučnom nezadovoljstvu. Sve što znaju jest da u njima postoji praznina, unatoč jelu, piću, automobilima, televiziji, djeci, prijateljima. Ostaje u svima nama neprotumačiva trajna praznina, zaključuje novinar koji za sebe tvrdi da je nevjernik.
Biskup se na temelju navedenog svjedočanstva zapitao: “Što misliti o životu, a što o smrti?” Podsjetio je da živimo život ali mu ne uspijevamo doseći sve dimenzije, živimo čovjeka a ne možemo doći na kraj onoj dubini koju zovemo srce ili osoba. Učenjaci se muče ući u trag stvarnosti koju nazivano život, ali ona je uvijek drugačija i dublja nego li je metoda kojom joj pristupaju. Mi smo tek dionici života, dio ili ulomak cjeline, kazao je biskup, opipavamo mu površinu koja čezne za ispunjenjem. Jednako je tako i sa smrću, znamo što je ona klinički, ali što se događa s nama na razini duha, neponovljive osobe, ostaje nam neuhvatljivo. Neki su zbog toga spremni pomisliti kako je život besmislen, a smrt još besmislenija.
Ali u pojedinim životnim trenutcima kad budemo zahvaćeni ljubavlju, kad se nađemo na grobovima voljenih osoba, otvara se neki duboki i dokraja neuhvatljiv životni obzor punine i smisla, ograničen na mjeru naših ljubavi, koji daje naslutiti snažnu i uvjerljivu istinu o nama i preminulima, kazao je biskup. Život i smrt imaju svoj smisao u ljubavi koja nadilazi njihove granice i ostvaruje čovjeka u punini. Ta ljubav je osoba, Isus Krist. U evanđelju nas Isus poučava, istaknuo je biskup, da je smrt postala sastavnim dijelom života kada je on, Život postao čovjekom, prihvatio naše umiranje, ušao u smrt, unio u nju svoju pobjedničku snagu ljubavi te mi ne umiremo za nestanak, nego da bi se ostvario u nama drugačiji i puniji život za kojim čeznemo svim srcem. Kada to što je Bog objavio o nama prihvatimo vjerom, pomažemo svome razumu da dođe do spoznaja o nama samima u Božjoj istini, tada o sebi ne mislim površno i kratkoročno, nego u dimenzijama Boga koji u Isusu Kristu voli čovjeka do u smrt i tako pobjeđuje našu ranjenost zlom i smrću, zaključio je biskup.
Na temelju ulomka iz Knjige Izaije proroka biskup je progovorio o tome kako tek kad čovjeka, njegov život i smrt stavimo u odnos s Bogom, gledamo ih u cjelovitosti postojanja čiji smo dio. Usporedio je svakog pojedinog čovjeka s kamenčićem koji nema smisla dok ga ne stavimo u određeni mozaik, gdje on upravo po odnosu s cjelinom očituje istinu i ljepotu. Dodao je, kad se u vjeri predamo Bogu te nas on smjesti u mozaik svoje ljubavi, tada se očitujemo u svoj svojoj ljepoti, punini i smislu. Podsjetio je vjernike da su život i smrt bez Boga besmisleni te ih je pozvao da se obnove u vjeri u živoga Boga i povjere svoje preminule njegovoj pobjedničkoj ljubavi.
Nakon popričesne molitve krenula je iz katedrale povorka s upaljenim lampionima u kriptu, gdje je ukopano 35 svećenika i više od 200 požeških građana u 18. stoljeću i prvoj polovici 19. st. Biskup je pozvao nazočne da o Spomenu vjernih mrtvih iskažu molitvenu zahvalnost i poštovanje svima ondje pokopanima i da preporuče Bogu živome sve druge koji su svojom žrtvom i ljubavlju u novije vrijeme, posebno poginuli hrvatski branitelji pomogli da grad Požega i cijela Hrvatska budu prostori slobode, ljudskog dostojanstva, duhovnog rasta i napretka. Izrečena je molitva za pokojne kanonike, svećenike, redovnike i redovnice Grada, za one koji su se svojim dosljednim katoličkim životom nesebično zalagali za kršćanske vrednote u našem društvu, za one koji su umrli u djetinjoj ili mladenačkoj dobi, za poginule u domovinskom ratu, za članove različitih gradskih udruga te za one koji su položili živote na križnim putovima. Nakon pojedine molitve svi nazočni su pjevali “Pokoj vječni”, a predstavnici pojedinih slojeva građana za koje se molilo polagali su uz veliki križ upaljene lampione. Molitvu je zaključio biskup odrješenjem za sve preminule a slavlje je završilo pjesmom “Kraljice neba raduj se”.