Dušobrižništvo razvedenih i ponovno vjenčanih

Papinsko vijeće za obitelj održalo je 22. do 25. siječnja o.g. XIII. Plenarnu skupštinu posvećenu pitanjima “Dušobrižništva razvedenih i ponovno vjenčanih”. Sudionici su raspravljali o teškoj problematici koja zabrinjava Crkvu, glede trajnog porasta žalosne pojave razvoda koji su postali prava društvena rana. Na kraju zasjedanja složena su sljedeće preporuke koje ukratko sažimlju crkvena usmjerenja u tom pogledu. Preporuke su objavljene u “L#!osservatore romano” od 26. veljače.

Preporuke
Želimo izraziti svoju vjeru glede sakramenta braka: Neopozivo sjedinjenje muškarca i žene koji su u Krista kršteni; sjedinjenje koje je namijenjeno prihvaćanju i odgoju djece (usp. Gaudium et spes, 48).
Utvrđujemo da je sakrament braka bogatstvo za sam par, za društvo i za Crkvu. On sadrži sazrijevanje u znaku nade za one koji žele utvrditi svoju ljubav u sigurnosti i vjernosti, uz pomoć Boga koji blagoslivlja njihovo sjedinjenje. Ta stvarnost prelijeva se na dobro i svih drugih parova.
U mnogim zemljama razvodi su postali prava društvena “rana” (usp. Gaudium et spes, 47). Statistike pokazuju stalni porast promašaja i među onima koji su sjedinjeni sakramentskim brakom. Ta zabrinjavajuća pojava navodi na razmatranje brojnih svojih razloga, među kojima: stvarna ravnodušnost države glede čvrstoće braka i obitelji, popustljivo zakonodavstvo o razvodu, zli utjecaji javnih glasila i međunarodnih udruga, nedovoljna kršćanska izobrazba vjernika. Ti neuspjesi su izvor patnje kako za suvremenike, tako osobito za one koji vide kako izbljeđuje naum njihove bračne ljubavi.
Crkva je, kao nikada dosad, osjetljiva za boli svojih članova: kao što se raduje s radosnima, tako plače s onima koji plaču (usp. Rim 12,15).
Kao što je dobro istaknuo Sveti Otac u govoru koji je uputio Plenarnoj skupštini: “Neka ti muškarci i te žene znaju da ih Crkva ljubi, nije im daleko i trpi zbog njihovih prilika. Razvedeni i ponovno vjenčani jesu i ostaju njezini članovi, budući da su primili krštenje i čuvaju kršćansku vjeru” (br. 2).
Neka se, stoga, crkveni predstojnici skrbe za one koji snose posljedice razvoda, osobito za djecu; neka se za sve brinu te neka – uvijek u skladu s istinom o braku i obitelji – traže kako ublažiti ranu koja je zadana znaku saveza između Krista i Crkve.
Katolička Crkva istodobno ne može ostati ravnodušnom pred umnažanjem takvih prilika, niti popustiti pred ponašanjem koje je plod obezvređivanja braka kao jedinstvene i nerazrješive obveze, kao što ne može odobriti ništa od onoga što prijeti naravi samoga braka.
Crkva se, osim toga, ne ograničuje samo na prokazivanje zabluda, nego – prema trajnom nauku svoga Učiteljstva – koje je osobito potvrđeno u Familiaris consortio (br. 83 i 84) – želi primijeniti sva sredstva kako bi vjerničke zajednice mogle pomoći osobama koje žive u takvim uvjetima.
* * *
Eto zbog čega na plenumu Papinskog vijeća za obitelj predstavljamo slijedeće preporuke biskupima – kao voditeljima bračnog dušobrižništva – i zajedno s njima odgovarajućim zajednicama. Te preporuke mogu koristiti za ostvarivanje dušobrižnih usmjerenja i njihovo primjenjivanje posebnim okolnostima.
Pozivamo, osim toga, sve koji su u Crkvi odgovorni na osobiti napor glede onih koji trpe posljedice rana prouzročenih razvodom, držeći pred očima:
– solidarnost cijele zajednice;
– važnost vrline milosrđa, koja poštuje istinu o braku;
– povjerenje u Božji zakon i crkvene odredbe koje ljubazno štite brak i obitelj;
– raspoloženje nadahnuto nadom.
Takav osobiti napor pretpostavlja odgovarajuću izobrazbu svećenika i vjernika laika koji su zauzeti u dušobrižništvu za obitelji. Prvi znak ljubavi koju Crkva iskazuje na tom području je u tome da ne prepušta šutnji tako zabrinjavajuće stanje (usp. Familiaris consortio, 84).
Za pomoć ponovnom otkrivanju vrijednosti i značenja kršćanskoga braka i bračnoga života predlažemo tri zadatka s odgovarajućim dušobrižnim sredstvima.
Prvi zadatak: vjernost.
Neka svaka kršćanska zajednica trajnim nastojanjem razvija sredstva za podupiranje vjernosti sakramentu braka. Stoga je potrebno:
– skrbiti za pripravu i slavljenje sakramenta braka;
– davati veliku važnost vjerskoj pouci o vrijednosti i značenju bračne i obiteljske ljubavi;
– pomagati obiteljima u svakodnevnom životu (obiteljsko dušobrižništvo, sakramentalni život, kršćanski odgoj djece, obiteljski pokreti itd.);
– ohrabrivati i pomagati razvedene i ponovno vjenčane supružnike koji žive sami, da ostanu vjerni obvezama svoga braka.
– pripremiti biskupski direktorij o obiteljskom dušobrižništvu (usp. Familiaris consortio, 66) ondje gdje to još nije učinjeno;
– brinuti se za pripremanje svećenstva, osobito ispovjednika, kako bi po Božjem i crkvenom zakonu oblikovali savjesti glede bračnog i obiteljskog života;
– promicati naukovnu izobrazbu djelatnika u dušobrižništvu;
– poticati liturgijsku molitvu za one koji su u bračnim poteškoćama;
– širiti ove dušobrižne poticaje također pomoću “brošura” o stanju razvedenih i ponovno vjenčanih.
Drugi zadatak: pomagati ugroženim obiteljima
Crkveni predstojnici trebaju poticati, osobito roditelje da, snagom sakramenta braka koji su primili, pomažu svojoj udanoj i oženjenoj djeci; poticati braću i sestre da bratski prihvaćaju bračne parove; prijatelje neka pritječu u pomoć svom prijatelju.
Osim toga, djeci razvedenih i ponovno vjenčanih roditelja treba poklanjati posebnu pozornost, naročito u sklopu vjeronauka.
Potrebna je također posebna dušobrižnička skrb za one koji se obraćaju ili bi se mogli obratiti crkvenim sudovima. Dobro je pomagati im da razmisle o mogućoj ništavnosti svoga braka.
Ne smije se zaboraviti da bračne teškoće mogu prerasti u dramu ako bračni drugovi nemaju volje ili mogućnosti da se što prije povjere, bilo svećeniku, bilo osposobljenom laiku, te da prihvate pomoć za nadvladavanje tih teškoća.
U svakom slučaju treba činiti sve što se može za postizanje pomirenja.
Treći zadatak: duhovna pomoć
Kad razvedeni kršćani ulaze u građanske brakove Crkva, vjerna nauku Našega Gospodina (Mk 10, 2-9) ne smije dati nikoji javni ili privatni znak koji bi mogao značiti da ozakonjuje novu vezu.
Često se događa da iskustvo prethodnoga promašaja izaziva potrebu obraćanja Božjem milosrđu i njegovu spasenju.
Potrebno je da ponovno vjenčani daju prednost sređenju svoga stanja u vidljivoj crkvenoj zajednici te da se, potaknuti željom odgovoriti Božjoj Ljubavi, zapute prema nadvladavanju svakoga nereda. Obraćanje, naime, može i treba početi bez odlaganja već u onom životnom stanju u kome se netko nalazi.
Poticaji za dušobrižnike
Svjedok i čuvar bračnoga znaka, biskup – zajedno sa svećenicima koji su mu suradnici – željan voditi svoj narod prema spasenju i pravoj sreći – neka ne posustaje:
a) – izražavati crkvenu vjeru u sakrament braka i davati smjernice za plodnu pripravu i slavljenje braka;
b) – pokazivati kako Crkva trpi zbog promašenih brakova i nadasve zbog posljedica koje podnose djeca;
c) – poticati i pomagati razvedene koji su ostali sami da budu vjerni sakramentu svoga braka (usp. Familiaris consortio, 83)
d) – razvedene, koji su ušli u nove bračne veze poticati da:
– priznaju kako žive u neurednom stanju koje uključuje grijeh te da mole od Boga milost pravoga obraćenja;
– obdržavaju osnovne zahtjeve pravednosti prema svom sakramentskom bračnom drugu i prema zajedničkoj djeci;
– budu svjesni vlastite odgovornosti u tim vezama;
– odmah se usmjeruju prema Kristu – koji jedini može riješiti njihovo stanje – i to vjerničkim razgovorom s novim supružnikom za zajedničko napredovanje prema obraćenju, na koje ih krštenje poziva, te nadasve molitvom i sudjelovanjem u liturgijskim slavljima, ne zaboravljajući ipak da, kao rastavljeni i ponovno vjenčani ne mogu primati sakramente pomirenja i euharistije.
e) – pomagati kršćanskoj zajednici kako bi dublje shvatila važnost euharistijske pobožnosti, kao npr: pohod presvetom sakramentu, duhovnu pričest, klanjanje pred Presvetim;
f) – navoditi na razmišljanje o pravom značenju grijeha, vodeći vjernike da bolje shvaćaju sakrament pomirenja;
g) – poticati na prikladno shvaćanje kajanja i duhovnog ozdravljenja, što također pretpostavlja da nam i drugi oproste, da popravimo štetu i da se djelatno zauzimamo u službi bližnjemu.