Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu prvoga dana znanstveno-stručnog skupa o 50. o obljetnici Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu u utorak 25. travnja dat je osvrt na dušobrižništvo za Hrvate po regijama.
O dušobrižništvu među hrvatskim iseljenicima u SAD-u govorio je dr. doc Mate Bižaca. Uvodno je prisutne upoznao s genezom i povijesnim pregledom iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i BiH u SAD. Nadalje se osvrnuo na duhovnu skrb, te je naglasio kako su migracije uvijek bile višeslojni izazov kako za Crkvu podrijetla iseljenika, tako i za Crkvu njihova useljenja. Takva složena uvjetovanost migriranja u najveću zemlju migranata zacijelo daje i specifični pečat dušobrižništvu hrvatskih useljenika u SAD. Pojasnio je i razložnost eklezio-juridičkog okvira hrvatske iseljeničke pastve u SAD-u te ukazao na mnogostruku pastoralnu kulturnu i karitativnu skrb za hrvatske iseljenike. Govoreći o smjernicama za budućnost pastve među hrvatskim iseljenicima u SAD-u istaknuo je kako se govori o broju od 800.000 Hrvata, od kojih polovica živi na prostoru gdje su nekad postojale hrvatske misije i župe, a danas su u okviru mjesnih crkvenih struktura. Od druge polovice samo 25% dobro govori hrvatski jezik i dolazi na hrvatske mise. Stoga je uveden vjeronauk na engleskom jeziku i dvojezične mise. „Ravnateljstvo mora slati u SAD mlađe svećenike koji izvrsno poznaju engleski jezik, bez toga će se malo postići u pastvi”, upozorio je Bižaca.
O dušobrižništvu u Kanadi govorio je delegat HIP-a za Kanadu mons. Ivan Vukšić. Predstavljajući kronologiju hrvatskog useljavanja u tu zemlju, istaknuo je kako su pokušaji za osnivanje hrvatskih župa između dva rata bili neuspješni, pa je 19 župa osnovano nakon II. svjetskog rata. U međuvremenu su dvije dokinute. Danas u 17 hrvatskih župa djeluje 20 svećenika i 17 hrvatskih redovnica. Pretpostavlja se da danas u Kanadi živi oko 200.000 Hrvata. Sav duhovni, kulturni i sportski život odvija se u župama. Tako pri svakoj hrvatskoj župi djeluje Hrvatska škola i barem jedna folklorna skupina. Važno je naglasiti da kanadska država plaća hrvatske učitelje i daje školske prostorije gdje se uči hrvatski jezik povijest i kultura.
Delegat HIP-a za Južnu Ameriku mons. Drago Balvanović naglasio je kako tamo postoje samo dva hrvatska katolička centra – u Argentini „Sv. Nikola Tavelić” i u Peruu hrvatska vikarija „Sv. Leopold Mandić”. Ostale države J. Amerike imaju povremeni kontakt s hrvatskim misionarima iz te dvije zemlje. U pastoralno djelovanje uključene su i redovnice kćeri milosrđa, milosrdnice i karmelićanke.
Mons. Balvanović rekao je da bi radi boljeg pastoralnog djelovanja bilo nužno poslati svećenika i u druge latinoameričke zemlje u kojima žive Hrvati. K tomu bi trebalo pozvati svećenike koji rade kao misionari u zemljama Južne Amerike a nisu uključeni u inozemnu pastvu da u skladu sa svojim mogućnostima pomognu u pastoralu Hrvata koji tamo žive, kako ne bi izgubili vezu s Domovinom i sa svojim katoličkim korijenima.
O jedinoj hrvatskoj katoličkoj misiji na Afričkom kontinentu, onoj u Johannesbourgu, govorio je fra Ivica Strčić. Povijest Hrvata na jugu Afrike seže sve do 18. st. kada se u dokumentima spominje prvi Hrvat koji je stigao iz Boke kotorske. Danas se procjenjuje da u Južnoj Africi živi oko 4000 Hrvata. HKM sv. Jeronima osnovana je 29. ožujka 1969. dolaskom prvoga hrvatskog svećenika fra Ive Perovića. Južnoafrički Hrvati su uz pomoć njemačke Crkve 1993. izgradili vlastitu crkvu koju je posvetio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Svećenik redovito posjećuje i vjernike u Pretoriji i Vanderbijlparku, a povremeno se hrvatski vjernici okupljaju u Durbanu i Cape Townu. K tomu, hrvatski svećenik iz HKM u Johannesbourgu posjećuje i malobrojne Hrvate subsaharske Afrike u Zambiji, Bocvani, Namibiji, Mozambiku.
Prof. dr. Pavo Jurišić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu predstavio je pastoralni rad dijecezanskog klera među Hrvatima u Australiji. Uvodno je spomenuo kako je prije dvije godine priredio knjigu o pastoralnoj skrbi za Hrvate u Melbourneu, vezano uz djelovanje svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. K tomu, rad dijecezanskog klera pokriva australske države Viktoriju, Tasmaniju Južnu i Zapadnu Australiju. Podsjetio je kako je manji dio Hrvata došao u Viktoriju prije II. svjetskog rata, dok su velikim dijelom stizali nakon rata. Hrvatski katolici dugo vremena nisu imali svojega svećenika i pastoralne skrbi na hrvatskom jeziku, i snalazili su se na razne načine. U Melbourneu je djelovala pastoralna skrb za Slovence, pa su Hrvati i tamo odlazili. Poseban blagoslov za tu zajednicu značio je dolazak svećenika Josipa Kasića koji je također bio izbjeglica, a u Australiju je stigao u svibnju 1960. godine. „Poduzetan kakav je bio, brzo je počeo organizirati hrvatsku zajednicu i stvarati uvjete gdje će se zajednica okupljati, gdje će moći obavljati pastoralnu skrb i pružati socijalnu pomoć. Tako je već za godinu dana otvorio prvi hrvatski katolički centar i crkvu koja je stavljena pod zaštitu blaženika, a kasnije sveca Nikole Tavelića. Pokrenuo je i školu hrvatskoga jezika i hrvatske povijesti. Govoreći o današnjem stanju, Jurišić je ocijenio da je „možda rad danas izazovniji nego prije, jer nove generacije koje stasaju imaju svijest o svojoj hrvatskoj pripadnosti, ali su podložni svim izazovima ovoga vremena”. Dodao je da oko 10% Hrvata dolazi na misu i prima sakramente. No, pomaka ima, npr. formiraju se molitvene zajednice.
O pastoralu u Australiji koji pokrivaju hrvatski franjevci govorio je dr. Ivan Hrstić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koji je predavanje pripremio s prof. dr. Vesnom Drapač sa Sveučilišta u Adeleide. Spomenuo je kako je fra Roko Romac 1955. bio prvi svećenik koji je tamo stigao, a danas djeluje sedam hrvatskih katoličkih župa i centara koje vode članovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Prisutnost hrvatskih franjevaca u pastoralnoj skrbi od početka do danas, autori su podijeli na etape: vrijeme sumnji (razdoblje 50-ih, 60-ih i 70-ih godina), vrijeme afirmacije (od 1980.), vrijeme ratifikacije (1990-te) i vrijeme nesigurne perspektive (2000-te). Hrstić je naglasio kako je u razdoblju do 1990. Crkva kao jedna od dominantnih društvenih i kulturnih institucija omogućila Hrvatima u Australiji istovremeno kanal za borbu za priznanjem posebnosti hrvatskog nacionalnog identiteta, ali i pospješila integraciju u multikulturno australsko društvo. Hrvatski katolički centri kroz to su vrijeme izrasli u središta duhovnoga, društvenog, obrazovnog i kulturnog života iseljenika.